Razgovarala: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Svjetski dan učitelja obilježava se 5. listopada od 1994. godine, a posvećen je odgovornoj ulozi učitelja u pružanju znanja djeci i mladim ljudima. Jednako tako, ovaj dan prilika je da se ukaže na važnost rada učitelja za ukupan razvoj društva.

O važnosti uloge učitelja, koji pored roditelja imaju ključnu ulogu u odgoju i obrazovanju, razgovarali smo s učiteljicom Sandrom Granić, koja je već dugi niz godina djelatnica Osnovne škole Tina Ujevića u Vitini, odnosno područne škole u Vojnićima.

Što Vas je potaknulo da postanete učiteljica, odnosno kako se razvila ljubav prema ovom humanom pozivu?

-Od ranog djetinjstva u svojoj obitelji slušala sam o važnosti obrazovanja i o tome kako treba posložiti prioritete, a meni kao djetetu, slušajući starije, jedan od prioriteta bio je učenje i trud za dobrim rezultatima kako bih poslije mogla završiti fakultet. Nikad se nije, kao danas, smjelo ni pomisliti, a kamoli izgovoriti: „Što mi u životu vrijedi škola i školovanje?“

Tijekom odrastanja, u meni se budila sve jača želja postati učiteljicom. Jedan od razloga je taj što, za mene, biti učitelj znači cijeli život biti dijete, barem u duši, ali i svjesnost da kao učiteljica mogu poticati djecu na mijenjanje svijeta nabolje, poticati njihovu kreativnost, ljudskost, a na kraju i oblikovati djecu u osobe. To, naravno, nosi odgovornost, ali i radost. Rad s djecom volim i on me ispunjava i čini boljom osobom, jer mislim da je najkvalitetnije vrijeme provedeno s onima koji su najiskreniji, a to su upravo djeca. I dok ja poučavam njih, poučavaju i oni mene i konstantno me grade te uče strpljenju. Ovo je poziv koji vraća višestruko od onoga koliko se uloži i u kojem imam priliku dati najbolje od sebe.

 Kako su izgledali Vaši počeci rada u školi i što posebno pamtite iz tog životnog razdoblja?

 -Tada, davne 2005., kao mlada djevojka, pristupila sam poslu prvenstveno srcem. Najviše me je bilo strah susreta s roditeljima koji su uglavnom bili puno stariji od mene i u trenutku dok bi me persirali, osjećala sam zbunjenost i postavljala sam si pitanje: „Kako se ispravno postaviti, a da ne djelujem nesigurno i kako uspjeti dokazati da sam sposobna učiti njihovu djecu tako mlada i neiskusna?“ Stalno sam proširivala svoje znanje, čitala, tražila više i bolje. Htjela sam biti spremna na svako pitanje uz pametan odgovor. S vremenom sam imala sve više samopouzdanja. Kako tada, tako i danas, shvaćam svoj poziv kao onaj koji bih iznova opet izabrala, jer poučavanjem malenih vežem se za te male ljude više nego za stvari. Ovo je human posao u kojem su mi povjerena djeca, a moja je uloga da od njih stvaram ljude u pravom smislu te riječi.

Smatrate li da je današnji školski sustav bolji ili lošiji u odnosu na protekla vremena?

-Obično težim savršenstvu. Međutim, realna sam i shvaćam da ne postoji savršen učitelj, pa isto tako ne postoji ni savršen školski sustav. Katkad se osjećam frustrirano i to je u redu. S takvim se osjećajem susreću svi, jer ima toga i nametnutog, ali kažem sebi da ja to mogu i hoću. Naporno sam radila i možda ne znam sve što se tiče kurikuluma, ali dajem puno od sebe kako bih naučila sve novo s čime se susretnem. Sve se mijenja i tako mora biti. Nije se smanjila potreba za obrazovanjem, samo se ono stječe na različite, modernije načine. Oblik učenja je drugačiji. Današnje generacije uče uz pomoć sve modernije tehnologije, a ranije je jedina opcija učenja bila knjiga.

Je li društvo u potpunosti svjesno važnosti uloge učitelja, s obzirom na to da su, nažalost, često prisiljeni svoja prava tražiti na ulici?

-Mislim da je društvo sve manje svjesno važnosti uloge učitelja. Poseban naglasak ovdje stavljam na moderan odgoj. U prošlosti je prema učiteljima vladalo visoko poštovanje i po mom mišljenju to je bio pozitivan odgoj, nikako zaostao, jer su se više cijenile prave životne vrijednosti i učitelj se smatrao kao neupitan uzor djeci. Danas je sve manje ljudi takvog stava. Smatram da bi se naša uloga trebala shvatiti ozbiljnije, jer poučavamo najmlađe članove našega društva. Te malene glave, željne znanja, često ulaze u razred uplašene, sramežljive ili neukrotive, a izlaze kao odrasli mladi ljudi, kao formirane osobe, a mi ih i dočekujemo i ispraćamo.

Izvannastavne aktivnosti poželjne su za poticanje kreativnosti kod učenika. Provode li se u dovoljnoj mjeri u školi u kojoj radite?

-Učenici rado pristupaju svim aktivnostima. Svrha izvannastavnih aktivnosti je poticati učenike na stvaralaštvo te stjecanje novih znanja prema njihovim interesima. Mislim da bi se više trebalo raditi na tome, iako se i sada radi, ali uvijek može bolje i više. Sjećam se priča starijih kako su imali nastavni predmet domaćinstvo gdje su naučili kuhati, pospremati, voditi kućanstvo, plesti, vesti… Rado bih pristala da se uvede takvo nešto i u obrazovanju današnjih generacija.

S kakvim se izazovima suočavaju učitelji, pogotovo u današnjim modernim vremenima?

-Često čujemo, a i sami često kažemo da je djetinjstvo najljepše životno doba. I baš u tom razdoblju najviše vremena učitelj provodi s učenicima i ta veza je neprocjenjiva. Međutim, ako odrasli komentiraju učitelje u negativnom kontekstu, dijete će biti uvjereno da za svoj eventualni neuspjeh nije krivo ono, već da ga učitelj nije naučio. Ako dijete ne surađuje, tada nije ni učitelj svemoguć. Ako se vrši pritisak na dijete jer ono „kući mora donijeti dobre ocjene“, dijete pod pritiskom ide u školu i taj pritisak prenosi i na učitelje. Radne navike se stvaraju kući, a ako su one izostale, djeca stvaraju odbojnost prema obvezama i radu. Nerad dovodi do neuspjeha, a neuspjeh do ne baš prijateljskog raspoloženja. Vrlo često se spominje rečenica: „Nije ovako bilo prije!“ I nije, ali nisu ni vremena ista.

Je li, prema Vašem mišljenju, moderna tehnologija u učionici štetna ili korisna?

-U svakom slučaju, neizbježna. U vrijeme kad sam išla u srednju školu, imali smo nekoliko kompjutera i učili osnove na njemu. Mobitel skoro nitko nije imao, niti je imao neku posebnu želju imati ga. Danas svi, od odraslih do djece, imaju laptope, tablete, mobitele i sve im je dostupno i na dohvat ruke. Takvo je vrijeme došlo, idemo ukorak s vremenom i svijetom. Nije logično da se samo piše i koristi kreda i ploča, a s druge strane svjesni smo da nam se puno toga nudi i da nam je dostupno. Štetno ili korisno, vrijeme će pokazati. Svakako je neizbježno i prihvatljivo.

Možete li navesti neku lijepu uspomenu iz vremena kada ste i sami bili u školskim klupama?

-Ne bih se vezala za neku pojedinačnu uspomenu. Voljela sam ići u školu te sam išla s radošću i učila redovno. To mi nije bila obveza, jer je nisam shvatila kao teret, nego kao sastavni dio života koji mi čini dobro.

Što biste poručili budućim generacijama učenika i učitelja?

-Moja poruka budućim generacijama učitelja bila bi da ako osjete poziv i vole djecu neizmjerno, imaju sposobnost spustiti se na njihovu razinu, neka budu učitelji. Poučavanje nije lagan posao, ali je posao koji se smatra većim od posla. Neka budu učitelji kakvi žele biti, ne kakvi moraju biti! Budućim generacijama učenika poručila bih da budu opušteniji, da ne shvaćaju školu kao teret i pokušaju se oduprijeti brzini života. Neka uživaju u odrastanju, a u učitelju neka vide osobu od povjerenja i prijatelja.