Bio je blizak Mladoj Bosni, diplomat u Kraljevini. Mogao je ostati u Švicarskoj, ali se vratio u okupirani Beograd. Tu je napisao djela koja su ga proslavila. U Titovoj Jugoslaviji pristupio je komunistima.

Više od četiri stoljeća Bosna je bila pod osmanskom vlašću, da bi ju 1878. okupirala Austrougarska. U tom mikrokozmosu između Orijenta i Okcidenta, islama, kršćanstva i judaizma rođen je 1892. Ivo Andrić u hrvatskoj katoličkoj obitelji. Otac, sudski podvornik, umro je kada je Ivi bilo dvije godine. Kasnije ga je očuh naučio njemački. U osnovnu školu je išao u Višegradu, gradu na bosansko-srpskoj granici. Taj grad će ga inspirirati za njegov roman „Na Drini ćuprija“.

Nobelovac
Književni stručnjaci još uvijek nisu jedinstveni u ocjeni je li ta knjiga zaista „roman", jer kronika obuhvaća vrijeme od turske okupacije do Prvog svjetskog rata. Pasivni protagonist u knjizi je Višegradski most. Na njemu se izvršavaju smrtne kazne, sukobljavaju se vojske, tu se odvija svakodnevica pokoljenja trgovaca, zanatlija i vjerskih učitelja.

Andrić je 1961. dobio književnu Nobelovu nagradu „za epsku snagu s kojom se primio tema i predstavio sudbine ljudi iz povijesti svoje zemlje". Umro je pre 50 godina, 13. ožujka 1975.

"Jugoslavija je za njega bila iznad svega"
Njegova politička karijera je imala brži uspon. Kao sarajevski gimnazijalac pristupio je revolucionarnoj organizaciji Mlada Bosna. Upoznao je i Gavrila Principa čiji je atentat na austrijskog nadvojvodu Ferdinanda velikim silama bio povod za Prvi svjetski rat. Andrić je nekoliko mjeseci proveo u zatvoru, kasnije je pomilovan.

U Beogradu, glavnom gradu novoosnovane južnoslavenske kraljevine, Andrić je stupio u diplomatsku službu. To je bilo polaganje njegovog ideološkog kamena temeljca. „Jugoslavija je za njega bila iznad svega – i to neovisno o tome je li to monarhistička ili komunistička Jugoslavija“, kaže Michael Martens. Dopisnik njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) je objavio knjigu „U požaru svjetova“, koja je jedna od najobimnijih biografija Ive Andrića.

Diplomat
Andrić je napredovao stepenicama diplomatske karijere – tada je bio manje pisac, a više vjeran državni službenik. Bio je na diplomatskim dužnostima u Rimu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Parizu. Postao je zamjenik ministra vanjskih poslova, a potom 1939. i jugoslavenski veleposlanik u Berlinu. Tu se, preuzimajući dužnost, rukovao s Adolfom Hitlerom. Nedugo potom njegova zemlja je prestala postojati. Srbija je postala teritorij pod direktnom upravom njemačkog Wehrmachta.

Andrić završava svoju diplomatsku karijeru i vraća se u okupirani Beograd. I baš tada počinje njegovo najkreativnije razdoblje. Martens kaže da se Andrić povlačio u jednu sobu u Beogradu i bavio se isključivo pisanjem, dok je oko njega divljao Drugi svjetski rat: „Stvaralačku eksploziju je potpomoglo i to što je preko dva desetljeća sakupljao građu za svoje romane pa je gotove koncepte već imao u glavi." Na kraju nastaje preko tisuću stranica djela koje će mu osigurati svjetsku slavu: „Na Drini ćuprija“, „Veziri i konzuli“ i „Gospođica“.

Sporno naslijeđe
Andrić je bio uvjereni Jugoslaven. Unatoč tome, ili baš zbog toga, na jugoistoku Europe se njegovo naslijeđe smatra spornim. Poslije raspada Kraljevine Jugoslavije Andrić je iskazao lojalnost partizanskom vođi Josipu Brozu Titu. „Poslije 1945. su Tito i komunisti bili jedini nositelji te ideje, koji su zaista mogli ostvariti jugoslavensku državu ", objašnjava Martens. „Za Andrića je važilo: glavno je da je Jugoslavija."

Vjerojatno Andrić nije ni u najluđim snovima mogao naslutiti da će se njegova voljena Jugoslavija dvadeset godina poslije njegove smrti 1975. raspasti na nacionalne države i to u krvavom ratu koji je trajao skoro cijelo desetljeće.

Za mnoge Hrvate on je „izdajnik“. Bošnjaci u njemu uglavnom vide mrzitelja muslimana. Za nacionalističke Srbe on je preteča „velikosrpske ideje“. Neki Slovenci i kosovski Albanci u njegovom djelu vide književni predložak za ratne zločine iz devedesetih. Predstavnici kultura različitih balkanskih država često se svađaju oko toga kome zapravo pripada Ivo Andrić, Hrvat po rođenju koji je odrastao u Bosni, a živio i umro u Srbiji, piše DW.