Što ćemo ostaviti iza sebe nakon što se podijele koncesije, izgrade vjetroparkovi, solarna polja i milijuni od proizvedene energije odu izvan naše županije?, zapitao je u svom obraćanju javnosti Andrija Ćurković, nositelj liste HRS-a za Skupštinu HBŽ. 

-Kruzi, Livanjsko polje, Cincar i naši pašnjaci nisu prazna površina na karti koju treba iscrtati turbinama i panelima. To su prostor stočarstva, proizvodnje hrane, vode, turizma i života. Na ovom prostoru nekada bilo oko 20.000 ovaca i koza te oko 3.000 grla krupne stoke. Danas se, umjesto ozbiljnog ulaganja u vodu, infrastrukturu, preradu hrane i ostanak ljudi, prostor sve češće promatra kroz megavate i koncesijske ugovore, navodi Ćurković.

Kandidat HRS-a napominje da tu dolazimo do ključnog pitanja: tko od toga dugoročno živi? 

-Potencijal velikih projekata vjetra i sunca mjeri se milijardama kilovatsati godišnje. Za županiju veličine naše to je golema ekonomska vrijednost. Međutim, kod sadašnjeg modela koncesija najveći dio te vrijednosti završava izvan lokalne ekonomije, dok nama ostaju prostor, infrastrukturalni i okolišni rizici te ograničen broj trajnih radnih mjesta. Zato nitko ozbiljan ne govori da treba biti protiv sunca i vjetra. Pitanje je jesmo li za razvoj ili za rasprodaju prostora pod etiketom razvoja? Na Livanjskom polju i kršu odluke se ne mogu donositi projekt po projekt, kao da između njih nema nikakve veze. Riječ je o međunarodno značajnom močvarnom i krškom sustavu, vodonosniku, prostoru tradicionalnog stočarstva i području iznimne bioraznolikosti, pojasnio je Ćurković.

Smatra kako prije novih velikih zahvata moraju postojati strateška procjena kumulativnih utjecaja, jasno određene zone u kojima gradnje nema, javno dostupni koncesijski ugovori, precizno utvrđena korist za lokalnu zajednicu i potpuna zaštita vode, poljoprivrednog zemljišta i Livanjskog polja.

-HBŽ ima i drugi razvojni kapital: stočarstvo, Livanjski sir, preradu hrane, očuvanu prirodu, planine, jezera, outdoor i ruralni turizam. To su djelatnosti u kojima novac puno većim dijelom ostaje među našim ljudima i veže radno mjesto za obitelj koja ovdje živi. Vjetar će puhati i za 30 godina. Sunce će sjati i za 30 godina. Pitanje je samo hoće li tada na ovoj zemlji još biti naših ljudi koji od tih resursa žive ili ćemo im ostaviti samo pogled na tuđe elektrane. Ovo je naša zemlja. Naša voda. Naši pašnjaci. Naš vjetar i naše sunce. I nitko nema pravo našu budućnost pretvoriti u tuđu bilancu dobiti, kazao je Ćurković koji tvrdi kako neće pristati na to 'da nam ostave turbine, panele i prazna sela, dok milijuni odlaze drugdje'. 

-Nećemo dopustiti da se ono što su generacije čuvale desetljećima rasproda kroz nekoliko potpisa i koncesijskih ugovora. Razvoj: da. Investicije: da. Ali ne preko leđa ljudi koji ovdje žive i ne po cijenu zemlje od koje trebaju živjeti naša djeca. HBŽ nije ničiji rudnik prostora, ničija energetska kolonija i ničiji plijen. Ovu zemlju nismo naslijedili da je rasprodamo. Dobili smo je da je sačuvamo, razvijemo i ostavimo onima koji dolaze poslije nas. I upravo tu granicu više nitko neće prelaziti šutke!, zaključio je Ćurković.