Piše: Dragan Bradvica

MOSTAR – Kada je Austro-Ugarska krajem 19. stoljeća 'dobila' ovaj dio Europe da mu bude tutor (doduše nevoljko jer nisu to željeli ali su izgubili neke druge zone interesa) u Bosni i Hercegovini ali i cijeloj regiji na površinu isplivavaju neriješena nacionalna pitanja.

Nažalost po sve nas, od tada pa sve do dan danas ona nisu rješenja – nametanja rješenja 'sa strane' nikada nisu polučila rezultat a mi sami čini se niti znamo niti želimo dogovor kakvu zemlju želimo. To nas je više od stoljeća guralo na sam rub Europe, u ekonomsko propadanje, demografski kolaps, u leglo korupcije i kriminala. Naravno, guralo nas je i u 'kandže' svjetskih sila koje se prvenstveno vode svojim a ne našim interesima.

I sve dok ne shvatimo da nam je nasušno potreban unutarnji dogovor koji će uvažiti realnost BiH, pomiriti nacionalno i građansko, napraviti funkcionalnu strukturu i institucije i to da ne budemo zemlja jeftine radne snage i dalje ćemo imati situaciju u kojoj će se politike kreirati u interesu Washingtona, Bruxellesa, Moskve, Pekinga, Ankare a ne Sarajeva, Mostara, Banja Luke, Tuzle…

Vlastiti interes

To je vidljivo i posljednjih dana i verbalnih sukoba veleposlanika Ruske Federacije i političkih stranaka sa sjedištem u Sarajevu vezano za NATO put BiH. I dok je sasvim logično da dužnosnici Rusije brane interese vlastite zemlje logično je i to da će ti interesi lakše prolaziti ako mi sami ne znamo što bi i kako.

Slične 'otrovne strelice' dolaze i iz Banja Luke na izjave koje dolaze iz EU ili SAD-a oko tematike euroatlantskoga puta. S obzirom da je stari svjetski poredak već iza nas, a još je nejasno kako će izgledati 'novi svijet', svi su trenutno u popriličnom lutanju i 'pokazivanju mišića' svjetskih sila jednih prema drugima. Sve to će se, kako nas povijest uči, ići prvenstveno preko leđa 'malih' a s obzirom na konstante nestabilnost u ovoj regiji, zapadni Balkan im je idealno 'igralište'.

A posebno BiH u kojoj svatko vuče na svoju stranu, u kojoj se još čeka bilo kakav dogovor i iz koje vlastiti žitelji 'bježe glavom bez obzira'. I dok su Slovenija i Hrvatska postale dio EU i NATO-a, Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija dio NATO-a te samim time jasno pokazale kojim putom žele ići, u našoj zemlji to nije slučaj. Ukoliko znamo da i svim ovim zemljama nestalnosti nisu stran pojam, onda je jasno u kakvoj se situaciji nalazimo mi.

I umjesto da njegujemo prijateljstvo i jako dobre odnose sa svima ali da prvenstveno gledamo na vlastiti interes, interes sva tri konstitutivna naroda i svih žitelja to niti u 2020. godini ne činimo. Kada na sve navedeno dodamo i najveću svjetsku krizu u posljednjih sto godina uzrokovanu pandemijom koronavirusa slika turbulentne stvarnosti na zapadnom Balkanu je potpuna.

Pu ka EU spas za BiH

Ono što sva tri naroda u BiH žele jeste postati dio EU i to jeste najprirodniji put zapadnog Balkana. Shodno tome, nužno je provoditi reforme i ispunjavati uvjete, ali ne toliko zbog EU koliko zbog nas samih. To svakako znači i koordinaciju politika sa Bruxellesom ali ni u kom slučaju ne znači da ne trebamo imati i vlastiti interes i prioritete. Ono što je žalosno da bh. političari ne znaju koji su ali vrlo dobro znaju 'podgrijavati' tenzije i na tome graditi karijere.

Zbog toga i jesmo najkorumpiranija država u Europi, imamo drugi najgori standard u Europi, po Lakoći poslovanja i Indeksu konkurentnosti smo također europsko dno. Ali ne samo to, u leđa gledamo i sve većem broju ne tako davno ratom poharanih afričkih zemalja. Očekivano, to nas je dovelo do sve manje i manje stanovništva jer više nitko ne želi život provesti u siromaštvu i konstantnim politički prepucavanjima oko tema iz prošlosti.

Eventualni ubrzani puta ka EU, koji sada i nije izvjestan, svakako bi nas 'pogurao' da brže tražimo izlaz iz višedesetljetnog statusa quo, ali i tada je sve na nama je 'domaću zadaću' moramo uraditi sami. Volje za to još uvijek nema niti na vidiku, ono malo dogovora što se postigne ide uz jaku medijaciju međunarodne zajednice, a u protivnom svjedočili smo samo svađama i još dubljim podjelama.

A za dogovor nije potrebno mnogo – prvenstveno odustajanje svih strana od maksimalističkih zahtjeva, pronalazak zajedničkog imenitelja, ustavna i zakonska zaštita svih u ovoj zemlji, baziranje na ovom što nam je zajedničko i na svemu tome građenje neophodnog povjerenja. A nametanja bilo čije volje drugima, izigravanje 'velikog tutora', isključivost i politika laži i prevara već je iskušana i dovela nas je ovdje gdje se nalazimo danas. Ukoliko uvažavamo činjenicu da nekih velikih promjena ustrojstva BiH u nekom srednjoročnom razdoblju neće biti jer to nije u interesu nikoga od najjačih sila (nema secesije, ali ne smije biti niti unitarizma) nužnost okupljanja svih relevantnih faktora u BiH za isti stol jedini je izlaz ka boljoj budućnosti. A ta vrata možemo otvoriti samo sami – i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i svi drugi zajednički, bez nametanja tuđe volje drugima i bez fige u džepu.