Piše: Dragan Bradvica

MOSTAR – Kriza u Bosni i Hercegovini nažalost od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma do dan danas permanentno je stanje stvari te su u pravu svi oni koji tvrde kako u zemlji zapravo imamo samo krize i manja vremenita razdoblja stabilnog stanja između kriza.

Bile one političke, socijalne, nacionalne, zdravstvene, obrazovne ili ine druge sva tri konstitutivna naroda i svi žitelji ove države jednostavno su, čini se 'oglušali' na sve to i prihvatili kao normalno stanje stvari.

Dakle, sve ono što posljednjih mjeseci možemo čuti da se žitelji država diljem svijeta moraju navići na 'novo normalno' u nas je bilo i prije pandemije koronavirusa jer svi oni koji žive u BiH poodavno su se morali navići na 'novo normalno'. A novo normalno jeste da apsolutno nemate priliku uspjeti ukoliko niste u korupciji ili nepotizmu, ukoliko nemate 'partijske knjižice', ukoliko niste u 'sivoj zoni'…

Ipak, ono što jeste pokazala ova posljednja kriza (koja još itekako traje) da su stanovnici BiH itekako tolerantni na sve ono što čine političke elite pa čak i to da desetine tisuća bh. žitelja ostaje bez posla a političari se ne žele odreći pozamašnih beneficija, naknada, uređivanje ureda, novi 'bijesnih' automobila'…

Bh. tragikomedija

Kada je koronavirus pogodio Europu i svijet te izazvao nezapamćene poteškoće, kako zdravstvene tako i ekonomske, političari diljem Starog kontinenta tražili su izlaz pa i sami podnosili teret krize. Obrnuto od toga, dobar dio parlamenata nije se mjesecima u BiH niti sastajao, ali uredno su se i rukama i nogama borili da uz plaću slučaje ne bi ostali bez naknada za odvojeni život, tjelohranitelja, paušala i drugih beneficija.

A, ne zaboravimo, živimo u zemlji u kojoj državni parlamentarci imaju plaće veće nego u pet članica Europske unije. Živimo u državi u kojoj su pozivi da se otpremnine smanje sa 30 na 10 tisuća maraka istim tim parlamentarcima nazivaju populizam. Živimo u državi u kojoj bez ikakvog srama državni parlamentarci iz vladajuće većine 754 tisuće maraka 'skinu' sa stavke pomoći ekonomiji a vrate na uređivanje ureda i kupovinu novih automobila.

Živimo u državi u kojoj je za državne parlamentarce vladajuće većine previše dati 450 tisuća maraka za pomoć u rješavanju migrantske krize. Živimo u državi u kojoj u jeku krize u kojoj je skoro pa u nemoguće putovati a sastanaka licem u lice nema ali to nije spriječilo vladajuće da u proračunu BiH za troškove službenih putovanja u 2020. odrede 12 milijuna maraka.

U istom proračunu za troškove reprezentacije predviđeno je sedam milijuna maraka. Živimo u državi u kojoj se političari u Federaciji još uvijek nisu dogovorili oko raspodijele nasušno potrebnog novca od MMF-a, nitko više i ne zna kako i na koji način funkcioniraju mjere koje su donijete na razini entiteta i županija.

Živimo u zemlji u kojoj na sumnjivim nabavkama u nekoliko mjeseci ode desetine milijuna maraka ali čije vlasti mjesecima ne mogu donijeti adekvatne mjere pomoći gospodarstvu. Živimo u zemlji u kojoj bez obzira na nezapamćenu ekonomsku krizu koja 'trese' cijeli svijet vlasti ne žele ići na rasterećenje gospodarstva jer, nećete vjerovati, to će ugroziti proračun – čitaj: vojsku uhljeba koji pak na izborima donose glasove.

Ovo se ni u kom slučaju ne odnosi na onaj dio državne službe koji itekako rade te su slobodno se može reći potplaćeni.

Sve ono samo je mali presjek onoga što se događalo u prvih pola godine 2020., pa i iz toga onaj tko ne poznaje prilike u BiH može zaključiti o kakvoj se državi i institucijama radi.

Majstori iluzije

Takva situacija je dakle u BiH već 25 godina, na vlasti su se izmjenjivale razne stranke ali hodogram je bio isti. Ono što je također u svemu konstantna jeste izostanak bilo kakve reakcije naroda i žitelja.

Svi se vode onom šuti i trpi, i dalje, u 2020. vrlo lako 'progutaju' priče o Osmanlijskom carstvu, Austro-Ugarskoj monarhiji, Prvom i Drugom svjetskom ratu, različita tumačenja Domovinskog rata, nacionalne netrpeljivosti, ugroženosti, spasiteljima i herojima itd.

To što ih sve manje ima za tri obroka dnevno malo koga zanima. Određeni bunt jeste masovni odlazak bh. stanovnika posljednjih pet, šest godina ali to ni u kom slučaju ne može promijeniti stanje stvari u ovoj zemlji.

Bh. političke elite poodavno žive u paralelnoj stvarnost te niti znaju niti mogu znati kako živi obični smrtnici. Većina njih je prebogata i po mjerilima u najrazvijenijim zemljama svijeta tako da ih i ne zanima ništa drugo nego kako još više gomilati svoje bogatstvo.

Ukoliko se slučajno nekada netko i pobuni, etikete su iste – izdajnik i populista. Sve to se samo ponavlja iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, novca i posla je sve manje, ljudi koji se odlučuju ostati u BiH također, a korisnika socijalne pomoći i pučkih kuhinja sve više kao i onih po zavodima za zapošljavanje.

Ili, kako reče jedan od statusa na društvenim mrežama: 'Vuk sit, ovce na birou'. Vlastima dobro a za ostale ih nije ni briga. A sve je u jednom od najboljih tekstova o BiH i zapadnom Balkanu nedavno napisala njemačka diplomatkinja Gudrun Steinacker ustvrdivši kako je BiH zemlja kojom je nemoguće vladati, gdje sve što je vrijedno među sobom dijele elite na čelu sa kleptokratama. A ono u čemu su čini se bh. politike (kvazi)elite također jako dobre jest prodavanje iluzije. Ono što je za obične smrtnike pak pogubno jeste što se od iluzije ne može živjeti.