Piše: Dragan Bradvica

Europska unija danas nije ono što je bila prije 15 ili 20 godina. Unija danas jeste podijeljenija no ikada. Raznorazne krize nagrizaju europsko zdravo tkivo, a kada na tome dodamo mnoge, naročito s Istoka, koji bi rado da se Unija raspadne niti to više nije nerealan scenarij.

Unija je 1991. od tadašnjeg belgijskog ministra vanjskih poslova etiketirana kao 'ekonomski džin, politički patuljak, vojni mrav'. Da, nažalost 2022. Unija je geopolitički patuljak.

Nažalost, Unija je i dalje vrlo troma u donošenju odluka, a i kada ih donosi umnogome ne isporučuje obećano. Da, kvaliteta politika i političara koji su na čelnim mjestima u EU itekako opada. U Uniji je sve više elitarizma, odnarođenih elita i lobista koji iza pozornice vuku brojne konce.

Ali i uz sve ovo Unija je i dalje elitno društvo iz koje nitko ne želi izlaziti (osim Velike Britanije), a oni koji nisu dio tog društva itekako bi to željeli.

Uz to, narodima i žiteljima u Bosni i Hercegovini ništa nije kriva EU, Unija ih nije varala i obećavala bilo što, a da to nije isporučila. To što smo ne u posljednjem vagonu EU vlaka, nego još uvijek stojimo na peronu zaslužne su bh. političke (kvazi)elite koje se svojski trude pljunuti na sve ono što od nas taži Unija.

Da, Ukrajina i Moldavija jesu dobile status kandidata preko reda, ali čak su i one provodile određene reforme, Ukrajina pod brutalnom ruskom agresijom, a bh. političari to ne rade dva desetljeća.

Ne zaboravimo da smo početkom 2000.-ih na EU putu bili lideri regije, čak i prije Republike Hrvatske, a danas smo duboko na zaleđu. Pa zar ima netko tko vjeruje da su za to krivi u EU? Tko nam je branio da provodimo nasušno potrebne reforme?

 EU nije, ali jesu naše vlasti. I to rade i dalje isti oni koji se svaki dan kunu u EU, a Boga mole da se njoj nikada ne približimo niti milimetra. I to sve politike u BiH koje su na vlasti. Svaki dan svojim (ne)djelima zorno pokazuju da im EU apsolutno nije prioritet.

Jer jedno pričaju, a sasvim drugo rade. I onda za sav taj (ne)rad optuže EU i države članice. One su krive jer nismo niti zagrebali 14 prioriteta koji su nam poznati godinama. One su krive jer u ovoj zemlji jednino što uspijeva su kriminal, korupcija, klijentelizam i nepotizam.

Naravno da nisu, u tome su naše vlasti svjetski prvaci. I zašto se iščuđavamo što su Francuska, Njemačka, skandinavske zemlje, države Beneluksa skeptične kada je u pitanju BiH. Svi se sami zapitajmo bi li mi da smo na njihovom mjestu u svoje društvo primili državu kakva je danas BiH? Naravno da ne bi. 

I ono što je najvažnije – rješenje problema neće nam pasti s neba. Političari i politike se neće mijenjati sami od sebe. Demokracija se ne podrazumijeva nego se za nju bori svaki dan. Ukoliko i dalje bespomoćno sijedjeli, ne radili ništa, ne vršili pritisak na političare, ne birali one najbolje i najpoštenije među nama i gledali u nebo stvari se neće promijeniti.

Tapkat ćemo u mjestu, nitko nas neće niti doživljavat ozbiljno, društvo će politički, ekonomski, demografski i moralno propadati dok će samo političari biti bogatiji i bogatiji. Izbor je na nama i tu nam Unija niti što puno može pomoći niti odmoći.

A onda ukoliko na pravim pozicijama imali najbolje ljude, ukoliko ispunimo europske standarde, a EU ne ispuni obećano tek tada možemo prstom upirati na Uniju. Da, EU nije isporučila obećano Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i Kosovu nego su ove zemlje dobile još jednu šamarčinu. BiH niti je što radila niti je što zaslužila. Nažalost po sve nas koji smo ostali živjeti u ovoj farsi koju od milja zovemo demokratskom državom.