Na sceni je jedan potpuno novi fenomen i prilika za istraživanje za sociologe i političke analitičare - atmosfera na prosvjedima u Crnoj Gori "nabrijava" se pjesmama Marka Perkovića Thompsona i Miroslava Škore. Istim onima koje su svoj uzlet među hrvatskim braniteljima dobivale tijekom Domovinskog rata a, između ostaloga, i tijekom crnogorske agresije na Hrvatsku.

Izbori u Crnoj Gori i pobjeda oporbene, prosrpske koalicije stranaka ‘Za budućnost Crne Gore’ (DF, SNP, NP Prava Crna Gora…) nad vladajućim DPS-om, aktualnog predsjednika Mila Đukanovića i koalicijom 'Odlučno za Crnu Goru', rezultirali su velikim prosvjedima u Crnoj Gori.

Prosvjedi u Cetinju i posljednji u Podgorici, na kojem je prema procjeni crnogorske policije sudjelovalo više od 50.000 Đukanovićević pristalica, pokazali su veliku podijeljenost crnogorskog društva, ali i jedan potpuno novi fenomen, dobru priliku za istraživanje za sociologe i političke analitičare - atmosfera na prosvjedima u Crnoj Gori "nabrijava" se pjesmama Marka Perkovića Thompsona i Miroslava Škore. Istim onima koje su svoj uzlet među hrvatskim braniteljima dobivale tijekom Domovinskog rata a, između ostaloga, i tijekom crnogorske agresije na Hrvatsku.

U Cetinju "stoji Hrvat do Hrvata, mi smo baća svi..."

Prizori s prosvjeda u Crnoj Gori ni regiju nisu ostavili ravnodušnim, a snimke kako mladi prosvjednici pjevaju 'Bojna Čavoglave' i 'Sude mi' obišle su i Hrvatsku i BiH i Crnu Goru te postale viralne.

Prosvjednici čak ni ne mijenjaju riječi pjesme te je, uz crnogorsku zastavu i vrlo iznenađujuće čuti "...stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi - nećete u Čavoglave dok smo živi mi...".

Prema brojnim komentarima na društvenim mrežama, zbog ovoga stižu brojne poruke podrške Crnogorcima od Hrvata koji su se poistovijetili sa Crnogorcima protiv "zajedničkog neprijatelja" i to ne samo iz Hrvatske, nego iz cijelog svijeta.

Međutim, dok se danas, 2020. godine crnogorska desnica poistovjećuje sa Hrvatima, koji su u prošlom ratu doživjeli agresiju Srbije, i u strahu za svoju državnost od utjecaja Srbije i Srpske pravoslavne crkve preuzimaju njihove domoljubne budnice u političkoj borbi protiv srbijanskog utjecaja na Crnu Goru.

Prije 29 godina sve je bilo puno drukčije - tada su Crnogorci pjevali neke druge pjesme, a paradoksalno, očevi mladih prosvjednika u odorama JNA napadali na Hrvatsku.

SPC crnogorske "dobio izbore"

Pod Đukanovićevom autokratskom vlašću od više od tri desetljeća, Crna Gora je povratila državnost, postala članicom NATO-a, teži europskim integracijama i članstvu u EU, što je nevjerojatan dokaz političkog zaokreta i težnje za smanjenjem utjecaja Srbije i Srpske pravoslavne crkve koja je upravo bila okidač za usijanje u Crnoj Gori.

Naime, Đukanović je najavio obnovu Crnogorske pravoslavne crkve i vraćanje dijela crkvenih objekata u državno vlasništvo, i to na način kako to predviđa novoizglasani zakon o slobodi vjeroispovijesti.

Patrijarh SPC-a Irinej, udruštvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, zaključili su da je „stanje u Crnoj Gori za Srbe teže nego ikad u povijesti“, a sam patrijarh zaključio je da "ono što se danas događa u Crnoj Gori nije bilo ni za vrijeme Otomanskog Carstva, čak ni za vrijeme komunizma".

"Cilj je da se protjera srpski narod, kao što su to radile ustaše u Hrvatskoj, i da se uništi Srpska pravoslavna crkva (SPC)", rekao je Irinej.

Naravno, iako SPC nije bila na posljednjim izborima, mnogi analitičari su mišljenja da je upravo SPC pobijedila Đukanovića dajući snažnu podršku koalicijskoj oporbi.

"Živahan nacionalizam iz 90-tih"

Ipak, Zdravko Krivokapić, čelnik oporbene koalicije 'Za budućnost Crne Gore', nakon što je bilo jasna pobjeda oporbe, pozvao je na "pružanje ruke" ali je i izjavio da se vanjska politika Crne Gore ne mijenja te da se ostaje na euroatlantskom putu.

Komentirajući prosvjede rekao je da se radi o “nacionalističkim strukturama i običnim provokatorima”.

“Ovo može samo pridonijeti izraženijoj podjeli i rasplamsavanju međunacionalnih napetosti između Srba i Crnogoraca”, izjavio je Krivokapić.

No, incidentne napade i poruke mržnje na imovinu muslimana u sveopćem slavljeničkom kaosu od srpskih nacionalista iskoristila je gubitnička koalicija, ali i sam Đukanović, prema kojem je međunarodna zajednica sve hladnija. On je rekao da je "na sceni imamo vrlo živahan nacionalizam i 90-tih".

Za podsjetiti je da je Crna Gora od početka listopada 1991. bila u ratu protiv Hratske, a sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i predsjednik DPS-a imao je potpuno drukčiju političku retoriku nego što je ima danas.

Nešto slično političkom ‘preobražaju’ sadašnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je bio glavni tajnik ultranacionalističke Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, ali i Milorada Dodika u BiH, nekada proeuropski orijentiranom predsjednik SNSD-a koji je samo zahvaljujući međunarodnoj zajednici došao na vlast, a danas vodeći srpski nacionalist koji zagovara odcjepljenje RS-a.

Listopad 1991. godine

O Đukanoviću iz 1991. godine, crnogorski povjesničar i pravnik Novak Adžić, između ostaloga, napisao je: “Crna Gora je, faktički, od 1. listopada 1991., bila u ratu sa Hrvatskom. Njeni građani su masovno krenuli u rat izvan granica teritorije Crne Gore, po nalogu Generalštaba JNA, mobilizirani u njen sastav, kao i u dobrovoljačkim skupinama, te u okviru Teritorijalne obrane, ali i sa oružanim formacijama Specijalne republičke policije Vlade Crne Gore, (na čelu sa Milom Đukanovićem, i njegovim resornim ministrom policije Pavlom Bulatovićem). Bio je to osvajački i pljačkaški pohod na Republiku Hrvatsku, konkretno na dubrovačko područje, a rukovodstvo RCG nije službeno objavilo rat Hrvatskoj, kao što to nije uradila ni JNA. Naprotiv, politička elita Crne Gore je tvrdila da Crna Gora nije u ratu, što nije odgovaralo činjenicama. Glavni predstavnici vlasti DPS-a u CG, tada su dali punu podršku vođstvu JNA i njenim ratnim operacijama u Hrvatskoj, posebno na dubrovačko-hercegovačkom frontu".

Nakon 29 godina Đukanović svoj poraz na demokratskim izborima u svojoj zemlji komentira kao "živahan nacionalizam" i ocjenjuje da njegovim porazom Crna Gora srlja u propast. No, to ostaje za vidjeti - je li kraj koruptivne Đukanovićeve vladavine, o kojoj sve glasnije pišu i svjetski mediji, za Crnu Goru bila rješenje, je li on, iako na početku predsjedničkog mandata, čovjek prošlosti i najavljuju li njegove njegove pristaše koje pjevaju Škorinu i Thompsonovu 'Sude mi' - njegovu budućnost?

Đukanović uz JNA protiv Hrvatske: "Bratstva nema, a na starateljstvo ne pristajemo”

Crnogorski povjesničar Novak Adžić, nadalje, navodi Đukanovićeve riječi od 3. listopada 1991. u tadašnjem Titogradu sa zajedničke sjednice Predsjedništva i Vlade Crne Gore, uz učešće i predsjednika Skupštine CG i visokih predstavnika, generala i drugih oficira JNA, nakon što je već otpočela vojna akcija na dubrovačko-hercegovačkom frontu. Rukovodstvo Crne Gore tada se decidirano odredilo prema ratu i vojnim operacijama i potvrdilo svoju aktivnu uključenost u preduzetim vojnim akcijama i dalo punu podršku djelovanju JNA na tom ratištu.

U tom smislu, kako navodi povjesničar Novak Adžić, Đukanović je tada rekao: “Hrvatska vlast je po svaku cijenu htjela rat i ima ga. Iako nam ratovanje, istorijski gledano, kudikamo priliči, izbjegavali smo ga sve dok je to bilo moguće, sve dotle dok ustaške formacije nisu najdirektinije ugrozile Crnu Goru i živote njenih građana. Namenuti rat ćemo dobiti baš kao smo takve protivnike uvijek pobjeđivali. Samo ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zaednički život sa njima za sva vremena. Boka će ostati tamo gdje joj je i mjesto u sastavu Crne Gore, a nadam se da će se, u toj novoj diobi državne zajednice, granice sa Hrvatskom povući prirodnije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom u dijelu Boke ostave hrvatsko starateljstvo. Nama je danas jasno: bratstva nema, a na starateljstvo ne pristajemo”.