Potrebno je mijenjati sliku o starijim i starosti na otklanjanju stereotipa i diskriminacije na osnovu starosne dobi na svim nivoima i u svim sferama života.

Međunarodni dan starih osoba obilježava se od 1991. godine svakog 1. listopada. Proglašenjem međunarodnog dana starije osobe žele skrenuti pažnju javnosti i institucija da se omogući i osigura zadovoljenje njihovih potreba i omogući sudjelovanje u društvu u skladu s njihovim intelektualnim i fizičkim sposobnostima.

Kažu da nas cijeli život uče kako umrijeti, ali nas niko nikada nije učio kako da starimo. O aktualnoj temi, o osobama treće životne dobi, starenju kao procesu i perspektivama pričali smo s doc.dr. Amelom Hajdarević, poslovnim psihologom i jednom od rijetkih koja se usudila za temu svog doktorskog istraživanja uzeti stare osobe kao ciljnu populaciju.

Koliko je važno da mi kao društvo vodimo brigu o marginaliziranim društvenim grupama, osobama starije životne dobi?

-Jako je važno da kao društvo vodimo brigu o marginaliziranim društvenim grupama i osobama starije životne dobi jer one predstavljaju integralni dio naše zajednice. Njegovanje prava i potreba svih članova društva reflektira se na opće blagostanje i socijalnu koheziju. Moramo biti svjesni činjenice da svjetska populacija stari. Od 2015-2050 broj starijih od 65 godina u ukupnom broju stanovništva će se povećati sa 12% na 24% iz razloga što je smanjena stopa nataliteta te je produžen životni vijek. U BiH osjetimo tu promjenu starenja populacije i on iz godine u godinu bilježi trend porasta. Treba naglasiti da populacija koja stari ima veće potrebe za zdravstvenom i socijalnom zaštitom jer se starenjem povećava rizik za niz oboljenja: od Alzhajmera, moždanog i srčanog udara, gubitka vida i sluha. Ono što želim naglasiti i na što stalno apeliram jeste da se jako malo ili skoro ništa ne čini na promoviranju zdravog starenja gdje bi se ranom intervencijom prevenirao i smanjio rizik od mnogobrojnih bolesti ili barem odgodio njihov razvoj do kasnije životne dobi.

Koliko nam nedostaje promoviranje zdravog i aktivnog starenja građana Mostara i Hercegovine?

-Promoviranje zdravog i aktivnog starenja u Mostaru i Hercegovini je esencijalno. Aktivno starenje omogućava starijim osobama da žive ispunjenim životom  jer samim tim se povećava kvaliteta života i osjećaj blagostanja kod osoba starije životne dobi. S obzirom na prirodne resurse i turističke atrakcije koje ovo podneblje ima smatram da društvena zajednica treba veći angažman da se to bogatstvo, koje nas okružuje, i iskoristi u smislu da se naprave projekti za stare osobe (izleti, druženja: sportske igre prilagođene njihovim mogućnostima). U Mostaru i Hercegovini nedostaje dnevnih centara u kojima se osobe starije životne dobi druže, sudjeluju u organiziranim kursevima i aktivnostima, počevši od kursa stranih jezika preko kuharske, muzičke i likovne sekcije pa čak do organiziranja modnih i frizerskih revija, gdje stare osobe mogu pokazati kako godine nisu samo broj nego da pokazuju ljepotu i dostajanstvo zdravog i aktivnog starenja.

Imate li podatke o tome kako žive starije osobe u BiH? Kako se nose sa usamljenošću?

-Po podacima iz 2021. godine, starije osobe u BiH se suočavaju s različitim izazovima od kojih primarnu ulogu ima siromaštvo i usamljenost. Usamljenost je ono što zabrinjava iz razloga što dovodi do mentalnih i fizičkih zdravstvenih problema. Nije tajna da pojedine stare osobe, pogotovo one koje žive u gradskim sredinama i stanovima a koji nemaju blizih srodnika, danima da ne kažem tjednima, nemaju s kim razmijeniti niti jednu riječ. To dovodi do depresije i anksioznosti jer je čovjek društveno biće i potreban mu je razgovor da bi mogao živjeti i egzistirati. Kao zajednica mozemo činiti male stvari za starije osobe kako bi im bili podrška u svakodnevnim situacijama. Na primjer: često u supermarketu vidimo ispred sebe na kasi stariju osobu koja je usporena, imajmo strpljenja ili s poštovanjem pozdravimo komšiju i pitajmo ga šta možemo učiniti za njega. To su te male stvari koje naše živote čine ljepšim, boljim i humanijim.

Kako starijim osobama smanjiti osjećaj usamljenosti? Da li je rješenje centar za zdravo starenje?

-Smanjenje osjećaja usamljenosti kod starijih osoba može se postići kroz različite programe i inicijative, kao što su društvene aktivnosti, klubovi i volontiranje. Centri za zdravo starenje mogu biti efikasno rješenje jer pružaju mjesto gdje stariji građani mogu provoditi vrijeme, učiti nove vještine i družiti se. Ispitivanja su pokazala da sramežljivost u djetinstvu i adolescenciji može dovesti  do usamljenosti u starijoj dobi. Sramežljivi ljudi više brinu o sklapanju odnosa s drugim ljudima što im može stvarati poteškoće u starosti jer im je teže primjeniti društvene vještine, a mogu osjećati i nelagodu u društvu što potiče osjećaj izoliranosti. Napredak znanosti i tehnologije kao i društvene mreže su odličan izbor za one osobe koje se ne osjećaju ugodno dok uživo komuniciraju ali ne trebamo zaboraviti da ništa ne može zamijeniti fizičke prijatelje. Treba se redovno družiti sa obitelji, prijateljima, da jedni drugima pružamo podršku i razumjevanje, da ne propuštamo zajedničke šetnje i kafe.

O nasilju nad osobama treće životne dobi se i ne govori. Zašto je to tako i kako skrenuti pažnju na problem nasilja nad osobama starije životne dobi?

-Nasilje nad osobama treće životne dobi je tabu tema u mnogim kulturama. Da bismo skrenuli pažnju na ovaj problem potrebno je educirati javnost, promovirati istraživanja u ovom pravcu i pružiti podršku žrtvama nasilja. „Država u kojoj nasilje i pojedinci ostaju nekažnjeni završit će u dubokoj krizi“. Nasilje je kršenje temeljnog ljudskog prava te predstavlja odgovornost društva i pojedinca. Jako je malo istraživanja, do sada, sprovedeno u BiH o nasilju nad starim osobama, što temu zlostavljanja ostavlja skrivenu od očiju javnosti. Kaže se: „Za zlostavljanje i zanemarivanje nema opravdanja i svi oni koji se odluče za taj čin treba da budu strogo kažnjeni“. Da, ako živite u uređenoj državi gdje zakoni i ustanove štite i zagovaraju prava čovjeka, a svako onaj koji ide mimo zakona bude sankcioniran. Tu dolazimo do zida u koji se „zabiju“ oni koji su pretrpjeli čin zlostavljanja ili tome svjedočili.To je zid srama,zid poniženja čovjeka u cjelini. Taj zid je razlog zbog kojeg ljudi radije okrenu glavu na drugu stranu nego da prijave ono čemu su svjedočili. To je zid zbog kojeg starije osobe svakodnevno trpe nasilje i tome treba stati u kraj. Dokle god dopuštamo da se nasilje ponavlja, dok šutimo i pravimo se da ga ne vidimo mi smo saučesnici u tom činu.

Postoje li zvanični podaci o nasilju nad osobama starije životne dobi?

-Za točne i zvanične podatke o nasilju nad osobama starije životne dobi u BiH najbolje da se konzultirate s relevantnim institucijama i organizacijama unutar zemlje. Međutim, ono što želim reći je da je potrebno naglasak staviti na prevenciju nasilja nad starim osobama. Prevencija nasilja treba početi jačanjem sigurnosti na državnom nivou. Otvaranjem besplatnih SOS linija mogu se organizirati programi socijalne i zdravstvene pomoći na lokalnom nivou. Starije osobe bi uz pomoć tih telefonskih linija mogle prijaviti zlostavljanje i potražiti pomoć. Iskustva iz prakse pokazuju da ove linije olakšavaju ranu intervenciju koja može spriječiti zlostavljanje.

Obzirom da je vaša doktorska disertacija bila vezana za za osobe treće životne dobi, koje bi to preporuke kao stručnjak iz te oblasti mogli dati?

-Tema moje doktorske disertacije je bila „Strateško upravljanje ustanovama za smještaj starih i iznemoglih lica“ gdje sam sprovela istraživanje u odgovarajućim ustanovama privatnog i javnog sektora u Federaciji i RS. Ono što želim istaći jeste da sam se susretala s nizom poteškoća u anketiranju, dobivanju podataka pa sam se na žalost pored zvaničnih dopisa morala služiti i „vezama“ da dođem do onih informacija koje su mi bile potrebne. Nisam mogla vjerovati da u 21. stoljeću postoje osobe na rukovodećim mjestima koje su odbijale dati tražene informacije vezano za rad ustanova na čijem su čelu iako sam uredno slala mailove, pisma i ostalo. Takvo ponašanje nažalost govori da se puno toga „krije“ iza lijepih i modernih fasada tih ustanova kao što je slučaj i s nekim ljudima. Na neki način to je bio i, rekla bih, “okidač“ zašto sam fokus svog rada stavila na stare osobe, jer me odgojila nena (očeva majka) koja je svu svoju ljubav, mudrost i životno iskustvo prenosila na mene. Moja nena je bila moja životna inspiracija i učitelj. Takav način odgoja, pun poštovanja prenijela sam i na svoga sina, jer empatija i odnos pun poštovanja prema slabijim se uči i nosi iz kućnog ambijenta. Temelj je bitan, ostalo je nadogradnja.

Naravno, uvijek treba spomenuti i one svijetle primjere rukovodećih ljudi u ustanovama, kao sto je gđa. Elma Zahirović, gosp. Mirza Drežnjak, gosp. Elmir Velić, koji su uvijek bili dostupni, susretljivi, odgovarali na sva pitanja, nedoumice i ostalo. Što se tiče preporuka jako je važno da bosanskohercegovačko društvo postane svjesno demografskih promjena i šta one donose te da se konačno počne raditi na institucionalnim okvirima na stanje koje postaje sve alarmantnije. Potrebno je mijenjati sliku o starijim i starosti na otklanjanju stereotipa i diskriminacije na osnovu starosne dobi na svim nivoima i u svim sferama života. Neophodno je raditi na promociji aktivnog i zdravog starenja te na programima prevencije i očuvanja zdravlja uopće. Pružiti starim osobama priliku da preuzmu aktivnu ulogu u oblikovanju života zajednice i prenošenja zajedničkih i osobnih vrijednosti, mudrosti i vještina na mlađe generacije. Treba raditi na promociji pozitivne slike o starim osobama preko obrazovnog sistema i medijskih kampanja. Svaka bora, svaka linija na licu priča priču o životnim iskustvima, izazovima, osmijesima i suzama. One su svjedoci vremena koje smo živjeli, učili i rasli. Kao što cipele pokazuju puteve koje smo prošli tako i iskustvo oblikuje naš put u budućnost. Važno je cijeniti svaki trenutak, svaku boru, svaki korak. U sivilu društva, svaka priča i svaki trag su svjetionik koji može osvijetliti put drugima.