Razgovarala: V.S.Herceg

Prateći našu statistiku, različito od mjeseca do mjeseca, mi zbrinemo oko 92-96 % svih oboljelih od COVID-19. Samo 4-8 posto pacijenata smo u nuždi hospitalizirati. Iz toga je razvidno kako Domovi zdravlja nose ovu pandemiju i kako o radu pripadajućeg Doma zdravlja ovisi hoće li se bolnice puniti i kojom brzinom, a ne obrnuto, kaže v.d. ravnateljica mostarskog doma zdravlja.

Upravno vijeće Doma zdravlja Mostar 23. veljače imenovalo je mladu dr. Kristinu Bevanda za vršiteljicu dužnosti ravnateljice nakon što je dotadašnji ravnatelj dr. Mario Kordić, izabran za gradonačelnika Mostara. Dr. Bevanda široj javnosti je poznata i kao predsjednica strukovnog sindikata doktora medicine i stomatologije HNŽ-a te tako i zagovornica njihovih prava.

Dr. Bevanda dolazi na čelo mostarskog doma zdravlja u najgore, pandemijsko vrijeme i s velikim izazovima.

Ona za Dnevni list govori o iznimnom pritisku i obimu posla kojeg trpe zaposlenici Doma zdravlja, ali i indolentnosti Federalne vlade prema domovima zdravlja uopće te upozorava na alarmantnu činjenicu: pucanje zdravstvenog sustava koji se upravo događa.

Domovi zdravlja, a među njima i Dom zdravlja Mostar, već godinu dana pod nevjerojatnim su pritiskom borbe protiv pandemije i svojevrsna su "prva linija" obrane od ove zarazne bolesti. Kako se Dom zdravlja Mostar, odnosno, njegovi djelatnici nose s ovim izazovima?

-Djelatnici su već umorni, najviše rezignirani zbog činjenicom kako su ostavljeni i prepušteni sami sebi nositi se s pandemijom. Rade cjelokupan svoj redoviti posao uz veliki dodatak posla kojeg nosi COVID-19. Ne mogu koristiti svoje godišnje odmore jer svaki izostanak jednog čovjeka pomjeri radni proces i dodatno se optereti ostalo osoblje. Najveći je problem gdje imamo mali broj ljudi na odjelu, gdje pojedini radnici imaju više od 20 dana godišnjeg odmora koji će im, kako stvari sada stoje, "propasti". Onda izađu na ulicu, krenu kući i vide ljude koji ne nose maske, gledaju razno-razna okupljanja i slavlje, izlaske u kafiće i osjećaju se iskorišteno kada vide da zbog takvih događanja/ljudi oni ne mogu otići na zasluženi odmor sa svojom obiteljima. Stoga je jasan taj osjećaj rezigniranosti.

S druge strane, često trpe verbalne nasrtaje ljudi koji dolaze u ambulante, pritisak ogromnog broja ljudi kojem treba pomoći, a oni jednostavno nemaju više sati u danu da sve obave. S treće, pak, strane, svjesni kako se nalaze u najvećoj zdravstvenoj krizi u novijoj povijesti, znaju da su oni jedini koji mogu konkretno pomoći ljudima i to ih motivira. Ljudi ih nazivaju herojima, u mojim očima to zaista i jesu, međutim to su ljudi koji jednostavno obavljaju svoj posao "do zadnje kapi krvi" i dobar rezultat se vidi. Kamo sreće da to može svatko reći za svoje radno mjesto, zamislite gdje bi danas bili.

Međutim, veliko pitanje, a koje je posebno potencirala pandemija korona virusa, je upravo i raspodjela novca iz Federalnog proračuna domovima zdravlja, a u prvom redu i Domu zdravlja Mostar. Može li se više i možda pravednije?

-Pandemija je financijski stavila zdravstvene ustanove na koljena. Mi kao Dom zdravlja trošimo novac za sve svoje redovite usluge i sada dodatni (veliki) iznos novca i na zbrinjavanje i liječenje Covid pozitivnih pacijenata. Dodatni lijekovi, brisevi za testiranje, prekovremeni sati, kisik, gorivo, oksimetri, laboratorijski materijal, radiološki sati, telefonski računi, dodatni mobilni uređaji, šprice za cijepljenje, medicinski alkohol itd. sve kupujemo, sve sami plaćamo.

Inače nam svaki mjesec nedostaje novca za osnovno što su plaće radnicima, možete onda zamisliti gdje će nas troškovi uslijed pandemije odvesti. To me najviše ljuti. Maše se nekakvim naredbama, protokolima, zahtjevima koje se jednostavno spuste do najniže razine-što smo mi, bez ikakve popratne pomoći u svakom smislu da se to zaista i realizira. Federalna Vlada do sada po mojem saznanju niti jednom nije priznala postojanje i zasluge Domova zdravlja, a kamoli ih planirala u bilo kakve pakete pomoći. Ja znam odmah odgovor na ovu moju tvrdnju - nismo nadležni, nadležne su jedinice lokalne samouprave i Županije. Ta rečenica je inače svima najdraža - nije naša ingerencija. Međutim, ako ovaj period nije period kada se pitanje ingerencije treba staviti na stranu i vrijeme kada svi moramo pomoći da se ovo stanje stavi pod kontrolu, onda ne znam kad je.

U pandemijskom vremenu bolnice su često u žiži javnosti zbog COVID odijela i liječenja pacijenata, no neke statistike pokazuju da je to tek 4% od preostalih 96% pacijenata oboljelih od korona virusa o kojima se skrbe domovi zdravlja, no bolnice dobivaju puno više novca?

-To je istina. Prateći našu statistiku, različito od mjeseca do mjeseca, mi zbrinemo oko 92-96 % svih oboljelih od COVID-19. Samo 4-8 posto pacijenata smo u nuždi hospitalizirali. Iz toga je razvidno kako Domovi zdravlja nose ovu pandemiju i kako o radu pripadajućeg Doma zdravlja ovisi hoće li se bolnice puniti i kojom brzinom, a ne obrnuto. Svatko tko je bolovao od COVID-a zna koliko je imao kontakta i skrbi iz Doma zdravlja, a koliko iz ustanova sekundarne i tercijarne zaštite. To nema veze sa kolegama koji rade u COVID bolnicama, pa čak ni sa menadžmentom bolnica, to su sve ljudi koji daju zadnji svoj atom snage da unutar svoje domene posla pomognu pacijentima, to ima veze isključivo sa onima koji prave raspodjelu novca i ostalih resursa za pomoć zdravstvenim ustanovama.

Pojedine županije medicinskom kadru u domovima zdravlja već isplaćuju povećane plaće tijekom pandemije. Je li dovoljno samo pljeskati za medicinske djelatnike i deklarativno ih proglašavati herojima ili se ta podrška treba vidjeti i konkretnim potezom - povećanju na plaću?

-Odustali su naši radnici od te zamisli da će ih se netko od nadležnih struktura sjetiti nagraditi na plaću. To pitanje ostavljam na sramotu onima koji to mogu da ljudima omoguće, a nisu do sada. Mi nešto kroz ustanovu uspijemo najizloženijim ljudima osigurati na plaću, ali to je daleko od onoga što ti ljudi zaslužuju.

Rad medicinskog kadra u ovo vrijeme je iznimno stresan, zahtjevan i naporan. Je li uistinu vrijeme da se za medicinske djelatnike, a posebice one koji su izravno uključeni u liječenje i borbu protiv širenja korona virusa, traži beneficirani radni staž, ako ništa, a ono barem da im se pandemijsko vrijeme tako obračuna?

-Zaista bi to bilo plemenito omogućiti ljudima. Nadam se kako će se barem na takav način izaći u susret zdravstvenim djelatnicima i nagraditi ih za njihov trud i zalaganje za ovo vrijeme provedeno u ovako teškim okolnostima.

Pojedini domovi zdravlja na izmaku su i s medicinskom opremom. Kako po tom pitanju stoji Dom zdravlja Mostar (i koliko se, primjerice, dnevno obavi pregleda svih vrsta)?

-Medicinska oprema nam je veliki problem. Zbog neopravdano povećane cijena zaštitne opreme, veliki iznosi se troše na mjesečnoj razini da se ljudima omogući zaštitna oprema. Broj pruženih zdravstvenih usluga po jednome timu kreće se i do 90 u jednoj smjeni. Pokušajte samo izgovoriti 90 puta  -„Dobar dan, Kako ste i Doviđenja“, a kamoli o svakom o tom pacijentu razmisliti, porazgovarati sa njim, odlučiti o terapiji te ispratiti njegovo stanje. Ljudi nam se povremeno požale kako ne mogu dobiti svog liječnika telefonski, kako im treba više vremena da bi ostvarili svoju zdravstvenu uslugu nego prije, ali ja uvijek kažem - to vam je ono što mi od početka govorimo, zdravstveni sustav ima svoje limite i mi smo ih dosegnuli. Pucanje zdravstvenog sustava nije jedna točka u vremenu nakon kojeg ćemo mi ugasiti svjetlo i zaključati vrata. To je jedan proces koji se uvelike događa i zbog kojeg je otežan pristup zdravstvenim ustanovama. Jednostavno, moramo se potruditi svi sa svoje strane da ovo širenje stavimo pod kontrolu, jer ovo je vaš Dom zdravlja, vaši zdravstveni radnici, vaša ustanova, morate čuvati svoje da bi vama kasnije bilo na korist u najboljem obliku i obujmu.