Samo jedan prelet preko Variante Alta šikane značio je više od svih krugova odvoženih u Sočiju.

Bio je to povratak Formule 1 u svoj duhovni dom, na mjesto na kojem je ispisan mali milijun povijesnih priča – u Imolu.

Umjesto blještavih tornjeva ovog puta u pozadini staze nadvile su se kuće. Stare kuće i drveće. Ultra-moderni bolidi postali su najednom obični – ne dosadni, nego su se nekako sjajno uklopili sa scenom pa je gotovo svaka fotografija sa jučerašnje utrke za VN Emilije Romagne imala onaj 'vintage Grand Prix look'.

Ukratko – Formula 1 se vratila na zadnje grandioznog imena Enzo e Dino Ferrari.

Godine 1982. tamo je počeo kratkotrajni rat Ferrarijevih asova Gillesa Villeneuvea i Didiera Pironija. Kratkotrajni, jer je zbog činjenice da Pironi nije ispoštovao dogovor sa starta Villeneuve već idućeg vikenda na Zolderu ljut sjeo za volan i poginuo. Šest godina kasnije zbog sličnog su dogovora, koji također nije sproveden u djelo, u Imoli zaratili Senna i Prost, a 1994. tamo se odvila tragedija koja je zauvijek obilježila sport.

Godine 1999. Hakkinen je na izlazu iz zadnje, danas nepostojeće šikane pogodio zid i prepustio pobjedu Schumacheru, a 2005. i 2006. Michael i Alonso na slavnom su zdanju vodili bitke koje su postale dio F1 folklora.

I onda je Formula 1 odlučila napustiti Imolu – jer je novac bio drugdje (Azija), jer su se sponzori žalili da se njihovi natpisi nisu mogli dovoljno dobro vidjeti u kadrovima u kojima je bilo previše drveća, jer je kao Imola dosadna, ne dozvoljava pretjecanje.

Uskočile su nove 'Hermann Tilke staze', ultra moderne, sa betonom umjesto pijeska u zonama izlijetanja, sa umjetnim facama oko staze, a bez duše. Da, Sepang je bio jako dobra staza (u međuvremenu je ispao), Austin je sjajan, ali više je onih šarenih, blještavih koje su uz nestanak vrištećeg zvuka ubile ono nešto što Formulu 1 čini jako, jako uzbudljivom.

Trebala se izgleda dogoditi korona da Formula 1 otkrije gdje je joj je duša… Ali nema veze, bolje i tako nego nikako. S. N.