Velež, Široki i Zrinjski odavno nisu ovako utijesno. Zapravo nikad. Nikad u istoj Ligi. A radi se o tri donekle različita pristupa. Kako je došlo do takvog razvoja situacije i tko se na kraju može pohvaliti sa ispravnim pristupom?

Veleža u poslijeratnom bh. nogometu do ove sezone nismo spominjali u kontekstu borbe za Europu. Uglavnom se spašavao, dva puta je ispao, a povremeno bio i stabilan premijerligaš. Do ove sezone. A onda se priča promijenila, onda su se Rođeni uozbiljili, počeli se pitati za vrh, u jednom trenutku se našavši, barem teoretski, i u borbi za naslov. A sve je to učinjeno više jednom zaokretom u pristupu, nego brutalnim redizajnom ideje u vidu goleme doze financijske injekcije. I tako su se Mostarci našli u korak s drugim Mostarcima, onim rekordnima u poslijeratnom nogometu, Zrinjskim… i jedni i drugi za društvo su ove sezone gore, u vrhu, imali još jednog Hercegovca, Široki… Široki koji je davno osvojio dva naslova, koji se od tada po tom pitanju traži, za kojeg smo uslijed tektonskih poremećaja kadra prošle zime smatrali da neće biti tu gdje jesu. Kako se to sve odvilo, kako se Velež osjetno digao, Zrinjski pao, a Široki ugodno iznenadio, u inat teškim okolnostima? I kako su se kao takvi svi našli – u pet deka, u toj tijesnoj europskoj borbi? Odgovor nije jednostavan, posebno jer se radilo o tri različita puta, ali svejedno ćemo ga pokušati dokučiti.

Izgradili se na struci i ideji

Velež. Definitivno jedna od prvenstvenih priča koja je iznenadila – vjerojatno i same Rođene. Vjerojatno i samog trenera Feđu Dudića, koji je dobrim dijelom kriv što se Velež opet pita, što nije dole… iako će on vjerojatno ustvrditi da je cijelo vrijeme vjerovao. Kako god bilo, priča se zakotrljala tamo u kolovozu 2019., kada je Dudić došao u klub, pomalo kao iznenađenje, jer dotad neke veze s Veležom – nije imao. A praksa je dotad uglavnom sugerirala suprotno – da su treneri ljudi koji su igrali u Veležu, poput njegova prethodnika Ibre Rahimića. Dudića to nije smetalo, naprotiv, ubrzo je postao istinski navijač kluba i kao takav tvrdoglavo gurao svoje ideje za koje su mnogi smatrali da ne mogu proći, da nisu realne.
- Ako uspijemo u onomu što smo planirali, onda vjerujem možemo posložiti ekipu koja bi mogla pokvariti račune mnogima, izjavio je šef Rođenih prošlog ljeta, uoči starta sezone koja je došla nakon pomalo razočaravajućeg osmog mjesta u prekinutoj sezoni.
Zvučalo je kao floskula, rečenica za popunjavanje prostora i ušiju navijača koji to žele čuti, a vjerojatno su samo Dudić i još šačica ljudi vjerovali… za igrače također nismo sigurni. Uglavnom, ta je priča kada je ispaljena u eter zazvučala preoptimistično, a pesimisti su se počeli još glasnije smijati kada je zimski prijelazni rok odrađen kako je odrađen – kada je doveden samo jedan igrač (napadač Georgijević), kada je nakon toga otišao Mulić, kada se lista ozlijeđenih počela sastavljati, a da se lopta za bodove još nije zakotrljala. Dudić se žalio, ali nije kukao, nastavio je gurati svoju ideju, prilagođavati se rivali, miksati koliko je god mogao, sve ne bi li stvorio jedan tim koji ne gubi tako lako – a Velež je to sada definitivno. Klupski rekord neporaženosti iz '73. pao je upravo ove sezone, kada su kadar najvećim dijelom činili i čine igrači koji su zajedno igrali u Prvoj ligi FBiH – prije dvije sezone! Jasno, sve je to netko u pozadini morao i financijski ispratiti, ali svejedno ne govorimo o nekom od najvećih budžeta u Ligi. Dakle, pobjede struke i ideje? Sigurno.

Egzodus ih nije srušio

I dok se Velež osjetno podigao, Široki je nekako ostao tu gdje je već godinama – oko Europe koja je već decenijama u kontinuitetu istaknuti cilj. A kao i u slučaju Veleža ove zime, zimski prijelazni rok nije sugerirao da će Široki uspjeti ostati u tom kontekstu. Jer Pecaru su napustili kapetan Ćorić, reprezentativac Cipetić, Jović, Marić mlađi i još niz igrača top i solidnog premijerligaškog kalibra, igrači koje bi poželjeli svi rivali.
- Odlasci ništa ne mijenjaju što se tiče ambicija kluba, izjavio je tada šef struke Toni Karačić, a mnogi su na to odmahnuli rukom.
Široki očito nije u najboljem financijskom stanju, vjerojatno već neko vrijeme, što je vjerojatno bio i jedan od najvećih razloga iza egzodusa… a kako se radilo o velikoj skupini važnih igrača, bilo je puno skeptika po pitanju ove Karačićeve izjave. Usprkos činjenici da su, kako je tada i najavljeno, došli novi igrači… a i te nove igrače je trebalo uigrati, sumjeriti ih prema cilju koji je i ove sezone sažet u jednu riječ – Europa. Titula se u prvom dijelu sezone nije otvoreno i besramno spominjala, a u drugom je Karačić jednostavno nastavio s pričom da se ambicije ne mijenjaju – jer je ekipa na terenu iz kola u kolo pokazivala da može i takva, jako remontirana. Nastupio je u jednom dijelu proljeća jedan period kada se činilo da će u par utakmica sve dotad učinjeno nestati, ali onda se tim s Pecare u zadnjih nekoliko kola opet probudio (pobijedili Zrinjski i Željezničar).
Nekako je to bio ritam Širokobriježana već niz godina, da imaju sjajne periode i periode koji to, obično kasnije u sezoni, anuliraju… ali s tom razlikom da igračke promjene ranijih godina na pola sezone nisu bile tako dramatično izražene. Način na koji se struka izborila s njima samo je dokazao da je Široki vrlo otporan… kao i trener Toni Karačić kojem je ovo treći angažman na klupi tima s Pecare… a koji je u ovom društvu hercegovačkih premijerligaša ove sezone zapravo jedini održao konstantu, završetak sezone dočekao tamo gdje su ga mnogi vidjeli. A i to je nešto. Ambicija nije premašena, a nije to bio ni podbačaj… to što je europski fight ove sezone toliko tijesan, da se vjerojatno do zadnjeg kola neće znati hoće li Široki uspjeti u svom europskom naumu, to je neka druga priča.

Nisu uspjeli uhvatiti ritam

Zrinjski u ovoj priči predstavlja razočaravajući detalj – jer očekivalo se više, puno više. Rekordni prvak BiH i ove je sezone stalno isticao borbu za trofeje, ali da sve nije kako je bilo i kako treba biti, potvrdila je smjena Mladena Žižovića na pola sezone. Ostavio je legendarni veznjak Zrinjskog Plemiće na šestoj poziciji, a Uprava više ljuta, nego razočarana, odmah se dala u akciju te uz nasljednika Sergeja Jakirovića dovela i niz novih igrača. Ništa to nije novo, ni čudno Pod Bijelim brijegom, tamo se uvijek (i ljeti i zimi) dosta trguje. Po tom pitanju ni ova zima nije bila iznimka, ali tribine su klupskoj politici zamjerile na smjeru iz kojeg su dolazili novaci i pokoje pojačanje – a bila je to većim dijelom druga liga, drugi rang većinom hrvatskog nogometa. Koliko se pogodilo s tom nekom kombinacijom prokušanih iskusnjara tipa Bilbije, Filipovića, Jakovljevića i onih čije vrijeme dolazi kao što su Magdić, Juranović i Marušić, rezultati su pokazali, a oni su bili nestabilni, promjenjivi kao proljetno vrijeme. Nije bilo konstante, a to vas u ovako tijesnoj Ligi mora kazniti. Je li se trebalo drukčije, je li klub mogao manje, a kvalitetnije trgovati, ili je možda pitanje vremena za uigravanje s Jakirovićem, teško je u ovom trenutku reći. No, teško se oteti dojmu da se proljetni Zrinjski u odnosu na jesenski očito promijenio  - u smislu rezultatskih navika. Neki će reći da je Jakirovićeva igra smislenija, da smislenije rotira od Žižovića, ali to su samo ocjene za rubriku 'umjetnički dojam'. Uostalom, vjerojatno će u klubu, ne izbori li se Europa, vrlo brzo zaboraviti sve dobro učinjeno ovog proljeća, a to će komunikaciju s Jakirovićem nedvojbeno otežati. Hoće li u tom slučaju biti strpljenja, obostranog, teško je reći. No prekid osmogodišnjeg europskog niza mogao bi u tom kontekstu biti značajno grub detalj.  

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba