SARAJEVO – Dok se bliži konačno potvrđivanje rezultata izbora u Bosni i Hercegovini, političke elite već su prešle na ono što najbolje znaju: matematičke križaljke i neformalne pregovore iza zatvorenih vrata. Izborni ciklus je završen, građani su dali svoj glas, ali prava politička predstava tek počinje.

Pred zemljom je sada proces formiranja vlasti, faza koju analitičari često opisuju kao "podjelu plijena". Pozicije u ministarstvima, upravnim odborima i javnim poduzećima postaju valuta kojom će se kupovati lojalnost i sklapati neprirodne koalicije. Ipak, dok se lideri stranaka bave raspodjelom fotelja, stvarni problemi države ostaju netaknuti, čekajući na dnu prioriteta novih-starih vladara.

Matematika moći nasuprot realnosti na terenu

Ulazak u vlast u BiH rijetko se temelji na ideološkim sličnostima ili zajedničkim programima razvoja. Umjesto toga, ključna riječ je matematika. Koalicijski kapacitet mjeri se isključivo brojem ruku u parlamentima potrebnih za preuzimanje kontrole nad proračunima. Ovaj se proces odvija u sjeni teške socio-ekonomske krize. Dok politički pregovarači raspravljaju o tome kome će pripasti resori financija, komunikacija ili energetike, tko će sjesti u koju fotelju, kome će se pogodovati u biznisu i slično, građani se suočavaju s neumoljivom svakodnevicom koja pokazuje pad životnog standarda. Konstantna poskupljenja osnovnih životnih namirnica i energenata odavno su obezvrijedila ionako niske plaće i mizerne mirovine i pitanje je što uopće 'nove vlasti' mogu učiniti po tom pitanju, jer vrlo vjerojatno ćemo svjedočiti istom, od ranije prepoznatljivom, obrascu ponašanja u kojem je najvažnije osigurati kontrolu tokova financija i njihovo usmjeravanje u željenom pravcu – sebi i svojima.

Javna infrastruktura je u katastrofalnom stanju, cestovni pravci kasne godinama, a javne institucije pate pod teretom prevelikog broja zaposlenih po stranačkoj liniji, što je fenomen koji guši učinkovitost i eliminira meritokraciju.

Obrazovni i zdravstveni sustavi gube korak s europskim standardima, što rezultira masovnim egzodusom kvalificirane radne snage i čitavih obitelji prema Zapadnoj Europi. U takvom ambijentu, sustav funkcionira po principu neformalnih dozvola - za zaposlenje, administrativnu proceduru ili poslovni poduhvat često je i dalje presudna stranačka veza ili izravno odobrenje stranačkog lidera. Mislite li da će se sada to promijeniti samo zato što je primjerice HDZ BiH konačno dobio fotelju u Predsjedništvu BiH?

Privid oporbe i sindrom "vječitih blokada"

Jedan od ključnih razloga za izostanak suštinskih promjena leži u fragmentiranom političkom krajoliku. Tradicionalne vladajuće strukture često su imale koristi od onoga što kritičari nazivaju "lažnom oporbom" – političkih subjekata koji deklarativno traže promjene, ali u ključnim trenutcima pristaju na iste kompromise kako bi osigurali dio institucionalnog kolača.

S druge strane, put prema Europskoj uniji ostaje deklarativni cilj oko kojega postoji načelni konsenzus, ali u praksi služi tek kao paravan. Europa je institucionalno daleko, dok su unutarnje političke blokade uvijek nadohvat ruke. Svaki pokušaj reforme koja bi ugrozila kontrolu nad javnim resursima brzo se neutralizira aktivacijom mehanizama zaštite etničkih ili entitetskih interesa.

Hoće li vlast promijeniti obrazac ponašanja?

Kratak odgovor, zasnovan na dosadašnjem političkom iskustvu u BiH, glasi - vjerojatno ne.

Političke stranke nemaju unutarnji poticaj mijenjati obrazac ponašanja koji im godinama osigurava opstanak na vlasti. Izborni legitimitet, bez obzira na nisku izlaznost ili apatiju biračkog tijela, liderima daje formalno pokriće za nastavak dosadašnjih praksi. Sustav je dizajniran tako da nagrađuje lojalnost stranci, a ne učinkovitost u rješavanju problema građana.

Bosna i Hercegovina tako ulazi u još jedan postizborni period u kojem će fokus javnosti biti skrenut na političku dramu oko imenovanja ministara, dok će strukturni problemi, od ekonomije do vladavine prava, ostati zamrznuti u vremenu. Narodu, koji je svojim glasovima (ili apstinencijom) zapečatio još jedan četverogodišnji ciklus, ostaje promatrati kako se politička arena ponovno transformira u tržnicu na kojoj se trguje budućnošću zemlje.

Demografski veto na političke igre

Dok domaći akteri igraju partiju političkog šaha u kojoj su figure državna ministarstva i javni fondovi, stvarni sudac ove utakmice mogao bi postati tihi, ali neumoljivi demografski slom. Najveća opasnost za trenutni modus operandi bosanskohercegovačke elite nije ni retorika Bruxellesa, niti ekonomska uvjetovanja međunarodnih financijskih institucija. To je činjenica da sustav polako ostaje bez ljudi koji bi ga financirali. 

Dokumentirana praksa u kojoj se za svaki administrativni korak ili poslovnu priliku traži "zeleno svjetlo" iz stranačkih središnjica stvorila je atmosferu kolektivnog beznađa. Građani, umorni od čekanja na reforme koje se obećavaju svake četiri godine, masovno koriste jedini preostali mehanizam kontrole – putovnicu. Ovaj masovni odlazak radno sposobnog stanovništva donosi dvostruki udarac za zemlju.

Sa svakim mladim stručnjakom ili obitelji koja napusti zemlju, mirovinski i zdravstveni fondovi, koji su već na staklenim nogama, gube stabilne izvore prihoda.

Zemlja s visokom stopom nezaposlenosti paradoksalno počinje patiti od kroničnog nedostatka kvalificiranih radnika u ključnim sektorima poput građevinarstva, medicine i tehnologije.

Europska unija, iako formalno inzistira na reformama i uvjetima iz pristupnih pregovora, u praksi funkcionira kao magnet koji usisava ljudske resurse s periferije Balkana. Za Bruxelles, Bosna i Hercegovina u ovakvom stanju predstavlja kontroliranu krizu, prostor koji je politički stabilan tek toliko da ne proizvodi sigurnosne probleme, ali nedovoljno funkcionalan da postane ravnopravan član europske obitelji.

Konačna bilanca ovih izbora stoga nije sadržan u postocima osvojenih glasova niti u imenima budućih ministara. Pravo pitanje koje visi nad Sarajevom, Banjom Lukom i Mostarom jest koliko će još postizbornih "podjela plijena" privreda i društvo moći preživjeti prije nego što sustav, uslijed nedostatka ljudskog i ekonomskog supstrata, kolabira sam od sebe. 

Vladajući obrazac ponašanja se, sasvim sigurno, neće promijeniti dobrovoljno. On će se mijenjati tek onda kada više ne bude resursa kojima bi se kupovao socijalni mir i stranačka lojalnost.

Da. L.