Brijanje, oksitocin, skakanje po trbuhu i izvlačenje djeteta vakuumom… to očekuje rodilje u Srbiji. Ginekolozi priznaju da rade kao na traci. Istraživanje DW-a otkriva slom zdravstvenog sustava koji plaćaju same žene.

„Kažu: kad odeš u Betaniju, oprostiš se sa svojim dostojanstvom. Je li to normalno?“, kaže jedna žena o iskustvu iz novosadske rodilišne bolnice. Druga majka iz Srbije kaže: „U mom selu više brinu o kravama nego što su liječnici brinuli o meni.“

„Nikada nikome nisam pokazala svoju prvu sliku s bebom, zato što ja na toj slici izgledam kao napola živa osoba. U mom kraju bi rekli – kao da sam grobaru pobjegla ispod lopate“, priča treća o svom iskustvu.

Brijanje, klistir, pa doza oksitocina za pojačavanje trudova – to je redoslijed koji uglavnom dočeka žene čim prijeđu prag rodilišta u Srbiji. Te postupke Svjetska zdravstvena organizacija ne preporučuje osim ako ne postoji jasan medicinski razlog ili izričit zahtjev žene.

DW je proteklih mjeseci razgovarao s više od dvadeset žena. Njihove priče — koje vrlo nalikuju jedna drugoj — govore o nehumanom postupanju i rutinskoj primjeni zastarjelih i invazivnih postupaka koji ubrzavaju porod, ali pojačavaju bol i rizik za zdravlje.

„Samo mi je zabio ruku"

„To je bilo toliko intenzivno i agresivno“, prisjeća se Stefani Š. iz Novog Sada i danas kako je izgledalo nakon što je dobila prvu stimulaciju oksitocinom.

„Da, vrlo brzo sam se onda otvorila, ali mi trudovi nisu krenuli, zato što su me na silu otvorili. Onda su dolazili da me pregledaju, jedan pa drugi liječnik, i na kraju mi je jedan probušio vodenjak. Ali ništa mi nije rekao, nije me ni upozorio. Samo mi je zabio ruku.“

Oksitocin se u rodilištima primjenjuje kako bi se pojačali trudovi ili kako bi se porod uopće pokrenuo. Međutim, on može toliko pojačati jačinu i učestalost trudova da bol postane gotovo neizdrživ, bez dovoljno pauza da se žena odmori ili pripremi za sljedeći val.

Bez oksitocina porod može potrajati dulje, ali su za ženu bolovi obično podnošljiviji, jer trudovi napreduju prirodnim ritmom uz pauze za odmor, više kretanja i manju vjerojatnost za dodatne intervencije.

„Silili su porod koji nije krenuo“, priča i Nataša S. iz Rume. I ona je dobila oksitocin, ali s obzirom na to da je porod i s njim sporo napredovao, liječnici su primijenili Kristellerov zahvat, što je službeni naziv za – nalijeganje na trbuh. Zatim i vakuumsko izvlačenje djeteta.

„Liječnica je počela skakati po mom trbuhu, gurati dijete dolje. Poslije sam imala podljeve ispod grudi. Ona viče: ‘Napinji se’, ja se napinjem naslijepo, kapilare mi pucaju u očima od pogrešnog napinjanja. I onda čujem liječnika koji kaže: ‘Donesite mi vakuum‘“, prisjeća se Nataša.

Od izvlačenja djeteta vakuumom, kaže, dijete je dobilo otok na glavi, a Nataša je idućih dana strahovala od težih komplikacija uključujući krvarenje u mozgu i cerebralnu paralizu.

Porod vodi – raspored

„Primjena oksitocina kod nas često ovisi o organizacijskim aspektima – koliko je žena u rodilištu koje još nisu ušle u rađaonicu“, kaže za DW urednica Roditeljskog portala „Svijet za nas“ Jasmina Mihnjak.

Psihologinja Biljana Stanković, koja godinama istražuje akušerske prakse u Srbiji, tvrdi da joj je načelnik u novosadskoj rodilišnoj bolnici priznao da nema kapaciteta pružiti priliku prirodnom tijeku poroda, jer on zahtijeva vrijeme. „Rekao je: ‘Iskreno, i da odlučim ne davati indukciju, nemam kamo sa sljedećim ženama koje čekaju na ulazak u rađaonicu.’“

Ali to i dalje ne bi smjelo biti pravilo, kaže ginekolog Vladimir Vajs. 

„Morali bi postojati jasni medicinski znakovi koji upućuju na to da se događa nešto neadekvatno, i da onda stimulacijom ili indukcijom pokušavate spriječiti negativan ishod“, objašnjava Vajs za DW.

Kako bi provjerio razmjere ovih praksi, DW je poslao upite svim rodilištima u Srbiji, kao i Institutu za javno zdravlje „Milan Jovanović Batut“. Odgovori su bili puni statističkih nelogičnosti i rupa u evidenciji — što upućuje na nemar u vođenju dokumentacije.

Paradni primjer stiže iz Zdravstvenog centra Loznica: u njihovim podacima stoji da se nalijeganje na trbuh primjenjuje u oko 90 posto poroda. Na pitanje zašto, načelnik ginekologije Vladimir Đorđić kaže da ne zna ni porijeklo ni autora tog podatka. „To je šokantno, brutalno…“, kaže Đorđić za DW.

Navodi da dokumentaciju često vodi tehničko osoblje ili manje iskusni liječnici, pa su podaci vjerojatno nepouzdani. Slične napomene čuli smo i od drugih liječnika u neformalnim razgovorima, dok iz „Batuta“ navode da te podatke ne provjeravaju niti analiziraju.

Bez empatije, bez objašnjenja

Osim pogrešnih unosa, naše sugovornice bilježe i pogrešne riječi, ignoriranje, omalovažavanje, podsmijeh i uvrede. „Tu količinu bezosjećajnosti nikada nisam doživjela“, priča Nataša.

„Toliko smo bespomoćne u tim trenucima – trudna, pred porod, razdiru te trudovi, ne možeš ništa, doslovno si prepuštena njima na milost i nemilost, a doživiš od njih odnos… Ja ne bih rekla ni kao prema životinji.“

„U jednom sam trenutku rekla: ‘Molim vas, recite mi što se događa, bit će mi lakše.’ A oni se smiju, u stilu: ‘što ova priča, neće ti biti lakše’”, priča Stefani. 

„Čovjek koji me porodio uopće nije komunicirao sa mnom. Bio je nervozan jer su ga probudili u noćnoj smjeni.“

Nataša pamti i prepucavanje osoblja iznad njezina tijela: „Tražim glukozu da ostanem na nogama, a babica dobacuje: ‘To su ove razmažene trudnice.’ Liječnica ulazi, ne govori s babicom, sve ide preko rodilja.“

U Izvješću o postupanju prema ženama u ginekološko-akušerskim ustanovama iz 2022., koje su sastavile tri beogradske odvjetnice, ukazuje se na velik problem verbalnog nasilja – vrijeđanje, psovanje, ponižavanje, nazivanje pacijentica pogrdnim imenima.

„Kao na traci"

Zašto sve to – pitaju se naše sugovornice, svaka od njih. Stručnjaci s kojima je DW razgovarao razotkrivaju slojeve problema koji otkrivaju sliku pretrpanog i iscrpljenog zdravstvenog sustava koji je obrambeni mehanizam pronašao u – inerciji. Podaci do kojih je došao DW pokazuju da se trećina poroda u Srbiji odvija u četiri najveća rodilišta u Beogradu i Novom Sadu, dok se manja rodilišta zatvaraju.

„I zbog tog velikog broja poroda žene su u velikim rodilištima kao na traci“, kaže Jasmina Mihnjak. „Otuda indukcija, ubrzavanje poroda, epiziotomija i sve ostalo – da se u roku od 24 do 48 sati sve završi i oslobodi stol za neku drugu osobu.“

Drugi je faktor sociološki, dodaje psihologinja Biljana Stanković. Bilježila je slučajeve žena primljenih u bolnicu samo zato što su došle izdaleka sa stvarima: „Onda je pošalju na odjel, a tamo kažu — vrat čvrst, vodenjak nije puknuo. Ali budući da je već primljena, administrativno je ‘porod krenuo’ i onda je stavljaju na indukciju. Zbog početne pogrešne procjene žena završi na oksitocinu.“

Na to se nadovezuje kroničan manjak osoblja i male plaće, priznaje jedan ginekolog — ali rijetko tko će to reći naglas ili upravi i nadležnima. A uprave uglavnom šute. DW je poslao zahtjeve za intervju najvećim rodilištima, ali su oni odbijeni. Ravnatelj novosadske Betanije, doktor Dragan Stajić, u početku je pristao na razgovor, ali mu suglasnost nije dala ravnateljica Kliničkog centra Vojvodine Vesna Turkulov. „Ne sada, možda nekad u budućnosti“, rečeno je DW-u u Kliničkom centru.

Može, ali se neće

„Ako pogledate broj rodilišta i broj poroda u Srbiji, teško mi je shvatiti da je to preopterećeno“, kaže, međutim, doktor Vladimir Vajs. 

„Prepuštamo se inerciji: ‘Hajdemo obaviti posao tijekom redovnog radnog vremena’, ili ‘hajdemo to proširiti na dežurstvo’“, priča Vajs.

Dok je bio na čelu pančevačkog rodilišta, pokrenuo je pilot-projekt „nemedicinskog poroda“ koji je podrazumijevao vaginalni porod bez rutinskih intervencija.

„Uspio sam sebi i drugima dokazati da državni sustav može funkcionirati. Osoblje s kojim sam radio u početku je reagiralo iznimno pozitivno. Međutim, naš je rad zahtijevao veće angažiranje i kako je vrijeme odmicalo, kako su ljudi počeli sve više dolaziti u Pančevo, oni su se – hajde da upotrijebim tu riječ – uplašili i počeli drukčije postupati“, objašnjava Vajs.

Projekt je završio tako što mu je uprava jednog dana priopćila da „ne može to pratiti“, pa je napustio državni sustav i prešao u privatnu bolnicu.

Rutina jača od prava?

Inerciju priznaju i drugi ginekolozi s kojima je DW razgovarao. Podaci pokazuju da dvije trećine rodilišta imaju najviše tri poroda dnevno. U takvim uvjetima, kaže jedan ginekolog, moglo bi se ženama dati vremena da porod teče prirodno — ali „navika“ i „rutina“ prevladavaju. „Jednostavno, tako se radi“, kaže on.

Taj argument ne bi trebao pomoći ako rodilje podnesu tužbu, upozorava pravnica Sanja Radivojević iz Beogradskog centra za ljudska prava, jer liječnici za svoj rad mogu snositi i materijalnu i kaznenu odgovornost.

„Najčešće je riječ o kršenju prava pacijentice da bude obaviještena o postupku i da na njega pristane — ili da pristanak povuče.“ Blanko suglasnosti koje neka rodilišta traže prilikom prijema ništavne su, dodaje ona.

„Ali imali smo slučaj žene čiji je porod jako dugo trajao, i onda je dežurni liječnik rekao: ‘Mislim da bismo morali primijeniti vakuum.’ Ona je rekla: ’Na to ne pristajem, svjesna sam rizika te procedure i to ne dolazi u obzir’, ali oni su to ipak učinili tako što ju je držalo četiri ili pet muškaraca“, priča Radivojević.

Kaže, svjedočanstva žena ukazuju i na kršenje članka 25. Ustava koji jamči pravo na nepovredivost psihičkog i fizičkog integriteta, i članka 137. Kaznenog zakona kojim se zabranjuje zlostavljanje.

No, nijedan od slučajeva takozvanog akušerskog nasilja još nije dobio sudski epilog. Radivojević strahuje da će tužiteljstvo te predmete svjesno odvesti u zastaru.

Nade u vodič – traume u ladici

Dobre vijesti, slažu se naši sugovornici, jesu da je pritisak javnosti doveo do toga da Srbija dobije nacionalni vodič za prirodni porod. On utvrđuje probleme na koje žene ukazuju i preporučuje izmjenu zastarjelih rutinskih metoda, a posebnu pozornost posvećuje važnosti komunikacije s pacijenticama.

„Ovo je s jedne strane priznanje zdravstvenih radnika da stvari do sada nisu funkcionirale, a s druge strane usuglašen stav o tome kako bi porod trebao izgledati“, ocjenjuje Mihnjak. „Sada u rodilištu možemo pozvati se na vodič, reći: ‘Ne želim da mi se na bilo koji način ubrzava porod ako za tim nema potrebe‘.“

Loše vijesti su da će za primjenu trebati vremena. „To ne ide tako, da nam pošaljete vodič i mi to provedemo. Nešto što traje već 50 ili 70 godina, sada moramo prepraviti s resursima koje imamo“, kaže za DW načelnik rodilišta u Loznici doktor Đorđić.

Rodilje traume iz rodilišta nose jako dugo. Stefani kaže da se od svoje još uvijek oporavlja. „Znaš onu treskavicu koju dobiješ poslije, to je kod mene bilo produljeno, i morali su mi dati injekciju bensedina da se smirim. I svaki sljedeći put, kad bi liječnik ušao u sobu, ja bih počela drhtati. To se doslovno i sada događa“, priča Stefani i stišće ruke koje počinju podrhtavati.

„Imam stan u ulici gdje je Betanija i svaki put kad tuda prođem imam neki grozan osjećaj. Samo ne bih htjela pogledati tamo, na onu stranu gdje sam bila, a točno znam gdje sam bila kad sam se porađala.“

Većina žena nikada nije smogla snage suočiti se sa svojim liječnicima. Jelena P. iz Beograda jest — nakon dva mjeseca otišla je, kaže, „da ga pogleda u oči“.

„Nisam došla da vam pričam koliko je boljelo, ni što sam sve prošla. Samo vas pitam: je li 2023. godine normalno da žena preživi ono što sam ja preživjela?“

Liječnik je slegnuo ramenima: „Kao i u vašoj profesiji, i u našoj ima onih koji su zalutali. Najbolje je da taj slučaj zaključate u ladicu.“