Vodeće hrvatske političke stranke fokusirale su se na nacionalno dominantne prostore i u tim sredinama ostvaruju taj presudni lokalni politički i ekonomski utjecaj. 

Najveće gradove u Bosni su nedopustivo i odavno politički pokopali. U Sarajevu, Banjoj luci, Zenici, Tuzli, Bihaću, Travniku ili Bugojnu, unatoč etničkom čišćenju i postratnoj demografskoj kugi, još uvijek živi respektabilan broj Hrvata. Prema nekim pokazateljima, najpouzdaniji su oni iz katoličkih župa, samo u Sarajevu svoje prebivalište ima oko 15 tisuća Hrvata. U Tuzli približno isto. Ali, oni su bezobraznom politikom, pa i HDZ-a BiH kao vodeće i najodgovornije hrvatske stranke, politički devastirani, ojađeni i prepušteni milostinji sarajevskih stranaka i centara moći. 

Morbidne poruke

-Samo onaj koji nema ništa u glavi ostao je u Sarajevu, parafraziramo skandalozno morbidnu poruku čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića koju je izbljuvao prije nekoliko godina.  

Od tada do danas Hrvati u glavnom gradu grčevito brane svoju demografsku i političku vitalnost, ali su u političkom smislu postali istinski prosjaci. Ta tužna slika vegetiranja je u političkom izlogu svih većih gradova u Bosni. 

U njima politički obitavaju vodeće hrvatske stranke, uglavnom HDZ BiH, ponegdje i HDZ 1990, ljudi se okupljaju oko njih, ufaju se u Čovićevo i božje  proviđenje, ali prevladavajući je i objektivan strah da je egzistiranje hrvatskih političkih stranaka u najvećim gradovima u Bosni, fabricirano ili stihijski, postalo totalno besmisleno.  

Barem kad se tiče lokalne razine. Jer, što će hrvatske stranke u Sarajevu, Banjoj luci, Zenici, Tuzli, Bihaću, ako u gradskim ili općinskim vijećima ne mogu izabrati niti jednog ili na jedvite jade uz sva natezanja možda izaberu  toga jednog vijećnika. 

Čovićeve sluge

U gradovima i općinama se odvija svakodnevni život, u njima se i Hrvati susreću s ključnim egzistencijalnim problemima, a nemaju kome pokucati  na vrata. Djecu niti čarobnim štapićem ne mogu zaposliti u gradskim institucijama, ili javnim kompanijama, ispraćaju ih svakodnevno u bijeli svijet. 

Odavno Hrvati u najvećim gradovima služe Draganu Čoviću i njegovim suradnicima za puko dizanje ruku i zaokruživanje na glasačkim listićima, ali  samo za izbore na federalnoj ili državnoj razini. 

Oni su frustrirani i sluđeni od silnih trakavica oko izbornog zakona i famoznog sindroma “Željko Komšić” iako bi možda imali više koristi od Komšićevog DF-a nego od nemoćnih hrvatskih stranaka.  

Ali, naravno do ponižavanja ne bi moralo doći kada bi hrvatske vođe i njihove stranačke oligarhije bile mudrije i poštenije. Koliko god situacija bila kritična i kaotična izlaza ima. 

Trojka pomaže HDZ-u

Najjača hrvatska stranka, HDZ BiH, je desetljećima bila u partnerstvu sa  SDA, danas tvore vlast na federalnoj i državnoj razini sa sarajevskom  Trojkom. Na zadnjim općinskim izborima su u pojedinim gradovima i općinama pozivali i koristili “pomoć” Trojke tako što bi njihovi partneri iz Sarajeva isturali kandidate protiv SDA i time rasipali bošnjačke glasove što je ponegdje i pomoglo HDZ-u BiH da izaberu načelnike, a vjerojatno i gradonačelnika Mostara. 

Postavlja se pitanje zbog čega Čović nije osmislio nekakav vid suradnje s  Trojkom i u najvećim gradovima u Bosni gdje su Bošnjaci demografski i politički golijati.

Trojci su itekako dobrodošla glasačka masa od nekoliko tisuća birača, a  zauzvrat bi Čović mogao isposlovati određene benefite za svoje simpatizere.

Ali, HDZ BiH uporno i rigidno odbija takve formule, valjda uljuljan i zadovoljan paketom potpore Hrvata u najvećim gradovima za više razine. U  svakodnevnom životu neka se sami snalaze ili neka pakiraju kofere.  

J. S.