Razgovarala: Vesna Hlavaček

Naš ugledni redatelj Dino Mustafić novi je direktor Narodnog Pozorišta Sarajevo. Bio je to povod za razgovor...

Jednom ste već obnašali dužnost umjetničkoga direktora NPS-a. Ovaj ste put preuzeli još veći teret na svoja leđa?

-Nadam se da će moje znanje, iskustvo i strast biti pokretačka energija uposlenicima Narodnog pozorišta koji imaju talent i volju da uz trud vrate svoju kuću na put prosperiteta i umjetničkog uspjeha. Dakle, trebat će stvoriti uvjete i pravila koji mogu omogućiti cjelokupnom kolektivu da vrijedno i dobro rade svoj posao, a kvalitetnim i inovativnim upravljanjem, novim idejama i potpunim korištenjem resursa - dođemo i do rezultata kakvi se očekuju za kazalište sa tradicijom od jednog stoljeća. Time se bavi i moj program, obavezujući se da ima izvodiva rješenja koja, ako ih budemo primjenjivali kroz godine/teatarske sezone vode do funkcionalne kulturne institucije koja ispunjava svoj primarni zadatak - da bude jezgro umjetničkog života grada, kantona i države. 

Raduje li Vas preuzmanje nove uloge u teatru?

-To će biti izazov da pokušam Narodnom pozorištu dati puno veći društveni, politički i kulturni potencijal od pukog mjesta koje skuplja publiku kao isključive konzumente kulture. Mislim da je teatar u svom bitnom aspektu inkubator ideja. 

Što vas je potaknulo da preuzmete taj obimni posao ?

-Sklonost za hazarderstvo i rizik umjesto zone komfora.

Hoće li sada zapuhati neki novi vjetrovi na sceni središnje bh. kazališne kuće?

-Misaone i čulne, između gledalaca i izvođača. Pozorište je bilo, jest i bit će mjesto intenzivnog susreta i razmjene; energetske, duhovne, emocionalne. To je njegova estetska, pa ako hoćete i ontološka suština. E, upravo to osjećanje treba biti pokretač u našem budućem radu. Teatar je društveni događaj, urbani ritual. Imam obećanje da će odgovorni političari promijeniti dosadašnju praksu i da će konačno investirati ukazalište, i to sa ozbiljnim novcem i dosta slobode.

Što ste stavili sebi u zadaću ?

-Uspostaviti vrijednosni sistem, mislim na teatarsku djelatnost... Da ne postoji zakon estetike koji se mora poštovati, već se svakom putovanju treba prepustiti kao novoj duhovnoj pustolovini. Tako se razvijaju fantastični umjetnici, jer ja mislim da se najbolje uči na različitostima, na kontrastima i kontradiktornostima, kao i na onome što je u umjetnosti lijepo i cilj postići, a to je jedna umjetnička dijalektika, neprestana umjetnička i ljudska debata ne o tome šta je pravo i krivo, već debata o sopstvenom pitanju - gdje sam ja u svemu tome, da li i koliko mogu? Dakle, teatar je po meni paralelni život kao putovanje u jednom unutarnjem, duhovnom eksperimentu.

Što je, po Vašem mišljenju, najvažnija zadaća teatra?

-Suvremeno, umjetnički vođeno kazalište, upravo zato što je na državnom proračunu, ne smije da se prikloni trivijalnosti i komercijalnosti, već mora da zastupa opće društvene interese, a i ti interesi su sasvim suprotno onome kako se oni obično shvaćaju u provincijskim sredinama. Kazalište treba da otvara bolna pitanja, da pruža doprinos umjetničkoj i društvenoj emancipaciji. U posljednjem periodu, sa naših scena su iščezle predstave koje se beskompromisno suočavaju s nekim nazadnim, a vrlo raširenim pojavama, šovinizmom, ksenofobijom, otimačinom, hipokrizijom... Paradoksalno, u suvremenom pozorištu osnovna misija nije da nezavisne scene sprovode umjetničke i društvene proboje, subverzije, već je to zadatak i nacionalnih kuća. Koliko god različita, i nacionalna pozorišta i nezavisna scena trebalo bi da se nalaze na istoj strani u borbi protiv općeg neoliberalnog, komercijalnog trenda u kulturi.

Hoćete li imati vremena i snage i dalje se baviti režijom kada preuzmete novu dužnost?

-Hoću, ja sam prvenstveno redatelj, i najsretniji sam u kazališnoj sali, na probama, tako da neću sebi dozvoliti birokratsko otupljivanje s pozicijom direktora. Teatar je kolektivni, timski rad, tako ću se i postaviti od početka rukovođenja.