INTERVJU Irena Mulamuhić: Umjetnost kao i teatar su potreba, duša i suština ljudskog bitisanja
Razgovarala:Vesna Hlavaček
U nedjelju, sedmog festivalskog dana 19. Festivala bh.drame Zenica 2020., uručena je Specijalna nagrada „Adem Ćejvan“ za životno djelo glumici Ireni Mulamuhić. Bio je to povod za razgovor s našom umjetnicom.
Što vam znači veliko priznanje koje ste upravo dobili?
-Dobiti ovako prestižnu nagradu je najznačajnije priznanje u životu svakog umjetnika. Zato se zahvaljujem Festivalu BiH drame Zenica.
Koliko ste, zapravo, godina proveli na „daskama koje život znače“?
-U teatru sam provela 50 godina. Surađivala sam u svim kazalištima u Sarajevu.
Kako ste se našli uopće jednoga dana na kazališnoj sceni? Tko jeza to zaslužan?
-Još kao djevojčica, sa 6 godina sam igrala u Pionirskom pozorištu Zenica. Dovela me je prijateljica Sonja Gačić. Ovim putem ju pozdravljam i zahvaljujem joj se. Željela bih naglasiti da je moja kazališna mladost bila uz moga supruga Besima Mulamuhića od kojega sam mnogo naučila radeći u amaterskom kazalištu Travnik .
Studij glume završili ste u Sarajevu? S kojim ste poznatim glumcima bili u klasi? Kojih se profesora najradije sjećate?
-Moja profesorica glume je bila velika glumica Kaća Dorić. Obožavali smo je, a ona nam prenijela svoje znanje. U klasi su bili Miralem Zubčević, Zijah Sokolović, Sead Bejtović, Halima Musić između ostalih. Naša diplomska predstava bila je „Mirandolina“
Kamo vas je život odveo po završetku studija?
-Prvi angažman sam dobila u Pozorištu mladih, gdje sam ostala 10 godina. Najradije se sjećam Pipi duge čarape, gospe Mice u Nušićevoj Vlasti, Jelice iz Laže i paralaže.
Potom ste prešli u Narodno pozorište Sarajevo?
-Da, poslije prelazim u Narodno pozorište, gdje sam provela 30 godina. Rado se sjećam Suzan Delisje iz Ženskog orkestra, Orije iz Venecijanke, Simone iz Mara-Sad, Gabrina- Orlando furiozo, Fratar- Mjera za mjeru- Šekspir, Otkrivanje žene itd. Posebno ističem uloge u opkoljenom Sarajevu, Alkestis, U zemlji posljednjih stvari, Svileni bubnjevi Harisa Pašovića, Čekajuci Godoa u režiji Suzan Sontag.
Tko su vaši omiljeni autori, a tko redatelji?
-Zaista je veliki broj autora koje sam igrala i svi su različiti i poštovani. Omiljeni reditelji - Haris Pašović i Aleš Kurt.
Ove godine je Festival u Zenici održan online... Kako ste proveli vrijeme pandemije?
-Vrijeme pandemije još traje, nažalost nitko ne zna kada će se završiti. Frustrirajuće je i ponižavajuće je, posebno za našu stariju populaciju.
Bili ste i filmska i TV-glumica?
Da, radila sam dosta i na filmu. U mladosti je bio Polenov prah i Autogram, Nikole Stojanovića, kasnije Snijeg - Aide Begić,Moja tetka u Sarajevu, Gorana Kapetanovića, zatim najnoviji film Igora Drljače - Tabija...
I ranije ste nagrađivani?
-Bilo je dosta nagrada i kazališnih i filmskih, ali je svakako najdraža ova za žvotno djelo koju sam sada dobila.
Što vam umjetnost općenito znači?Kakva je uloga teatra u našim životima?
-Umjetnost kao i teatar su potreba, duša i suština ljudskog bitisanja. Ona nas čini boljima, oplemenjuje nas i daje nadu.
Volite li glazbu? Koju?
-Volim glazbu i mislim da je ona najkompletnija umjetnost uopće. Volim klasiku, dobru rock muziku, volim divne dalmatinske klape, grupu Queen i Fredija Merkjurija, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića, pjesmu Cesaricu itd.
Kako provodite slobodno vrijeme?
-Uglavnom, volim pročitati dobru knjigu. Trenutno čitam Harukija Murakamija „I slon isčeznu i druge priče “ i „Norvešku šumu“, a redovno prakticiram yogu. I na kraju, željela bi dodati da sam sretna majka jednog uspješnog i mladog čovjeka -Igora Mulamuhića ,koji živi i radi u Štokholmu. Igor je moj najveći uspjeh i ponos!