Razgovarala: V.S.Herceg

Tomislavgrađanin Ivan Baćak na parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj kandidat je zastupnika u Hrvatskom saboru na listi u XI. izbornoj jedinici. Bio je pročelnik odjela za informiranje i veze s iseljeništvom u HVO u Tomislavgradu, pročelnik ureda predsjednika Vlade HB županije, zamjenik glavnog tajnika i član Predsjedništva HDZ BiH, savjetnik hrvatskog člana Predsjedništva BiH, zamjenik ministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH, zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH.

Trenutno je zamjenik pročelnika kabineta župana Splitsko-dalmatinske županije.
Za Dnevni list Baćak govorori kako se i zašto odlučio na utrku za Hrvatski sabor, govori o problemima i rješenjima za BiH, ali i posebno ističe nužnost relaksacije odnosa između tri konstitutivna naroda kako bi glavna nit vodilja postala budućnost, a ne prošlost.
Vi ste 14., posljednji po redu, na listi HDZ-a, listi broj 7, za XI. izbornu jedinicu - dijasporu. S obzirom na vaše dosadašnje djelovanje, bogato iskustvo - zašto posljednji?

-Još bi preciznije pitanje bilo, zašto uopće prihvatiti bilo koje mjesto, na bilo kojoj listi ua Hrvatski državni Sabor, u okolnostima kakve jesu. Obično, kada krene neka politička utakmica, sudionici te „igre“, kao da zaborave kontekst vremena i prostora u kojemu se to događa. Posao mi je, između ostaloga analizirati medije i politike kao takve, najprije lokalne pa onda i više razine, pa mi se iz te perspektive ponekad učini da, brinući o formi, zaboravljamo sadržaj. Dakle, na neki čudan, skoro apokaliptičan način, sve nas je zatekla opća epidemija, pandemija virusa COVID 19, o kojemu se toliko malo znalo da je cijelo čovječanstvo bilo prisiljeno u hodu mijenjati navike, mijenjati državne gospodarske i svekolike strategije. Činilo je kao da je cijeli svijet u „knock-downu“, par mjeseci bez svijesti, te da će nakon što dođe sebi doživjeti klasični „knock-out“. Jednima je ta situacija od početka nepotrebno dramatizirani scenski igrokaz,  s nepoznatim povodom i neizvjesnim ishodom, kao da se netko moćan odlučio poigrati s čovječanstvom. Drugima koji uvijek nastoje razmišljati i postavljati se spram svakog problema egzaktno, koristeći znanstveni aparat, koronakriza je bila izazov na koji su neki odgovorili ovako, neki onako, a tko je zapravo postupio ispravno, još ne znamo.

Ovaj poduži uvod mi je trebao da postavimo koordinate ne samo za ovaj odgovor, nego su i svi drugi odgovori na neki način uvjetovani takvom situacijom. Prije svega smo svi zastali, cijeli svijet, okrenuli se sebi, suočili se s najbližima i sa samim sobom, te se putem digitalnih mreža povezali u jednoj novoj dimenziji. Kao onaj mladi otac iz vica, koji je jedne večeri ostao bez interneta te nakon što je, silom prilika, bio upućen na razgovor sa suprugom i djecom,  zaključio kako mu je obitelj prekrasna „sve neka fina čeljad“.

Tako sam se  i sam, uz intenzivnu duhovnu obnovu, osobnu i obiteljsku, pozabavio umrežavanjem osoba za koje već dugo vrijeme, nažalost, nisam „imao vremena“. Od rodbine po cijelom svijetu od bivših kolegica i kolega iz raznih životnih faza, školskih, poslovnih, političkih, kulturnih i inih. Iz svega toga se, uz ostalo, rodila i ideja o povezivanju Hrvata iz BiH po cijelom svijetu, najprije virtualno, a onda i stvarno, s konačnim ciljem registriranja Zajednice Hrvata iz BiH i prijatelja Herceg-Bosne u Splitsko-dalmatinskoj županiji, potom u RH a onda i po cijelom svijetu. U vrlo kratkom vremenskom periodu na ovaj ili onaj način, javilo se više od 1500 zainteresiranih. U međuvremenu je došla predizborna priča u kojoj sam, ne znam ni sam kako, isplivao eto kao kandidat na listi HDZ-a za izvandomovinsku Hrvatsku.

Što je presudilo vašoj odluci?

-Prijatelji Ivan Vukadin, sadašnji gradonačelnik Tomislavgrada i Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990 (obojicu poznajem od njihove rane mladosti) su svatko na svoj način „krivci“ za moj pristanak na ovaj izazov. Osim toga, bio sam spreman na svaki mogući način pomoći nositeljici liste za HDZ u XI izbornoj jedinici, gđi Zdravki Bušić, koju poznajem još iz vremena dok je bila u Uredu prvoga hrvatskog predsjednika, pokojnog Tuđmana.

Na moju odluku su djelovali i ljudi koje cijenim i poznajem još iz vremena utemeljenja HDZ-a, prijatelji Duvnjaci : Mate Kovačević i Ante Baković te Mario Kapulica, sadašnji predsjednik zajednice Utemeljitelja HDZ-a kao i prijatelji iz srednjoškolskih i studentskih vremena, Bagarić, Paurević, Puljić, Ivanković itd. Znajući kako se liste, narodski kazano „kroje“ bio sam svjestan da su prve tri pozicije davno (pred)određene, zamolio sam one koji su odlučivali o konačnom rasporedu rednih brojeva kandidata, da meni ostave posljednje, 14. mjesto. Jer je u sustavu s preferencijalnim glasovanjem, zapravo svejedno jeste li drugi ili posljednji na listi.

Dapače, osobno cijenim da birači, već naučeni na preferencijalni sustav glasovanja, znaju da nositelj, odnosno nositeljica liste, imaju po defaultu osiguran najveći broj preferencija, uvijek žele na neki način pokazati političkoj stranci ili koaliciji koja određuje redne brojeve na listi, da oni „s terena“ imaju bolji uvid u kvalitetu ponuđenih imena, te se često odluče za neko (ne)prepoznatljivo ime koje nije trenutni favorit političkih elita. Kako bilo, ohrabren ali i iznenađen brojnim pozivima iz cijeloga svijeta, od rodbine, prijatelja i poznanika od Washingtona do Melbournea, od Hamburga do Munchena, Beča i Graza, iz cijele Hrvatske i BiH, prihvatio sam izazov i evo me u „utakmici“ koja se ne igra, kao nekad pred ispunjenim tribinama, nego više u on-line komunikaciji s biračima, pa što Bog da.

Ukoliko budete izabrani u novi saziv Hrvatskog sabora, na čemu ćete posebno temeljiti svoje djelovanje?

-Budući da poznajem političku, državno-pravnu i ustavnu konstituciju Bosne i Hercegovine i Hrvatske, da sam aktivno sudjelovao u radu brojnih institucija, od mjesne do nacionalne razine, u obje države, mogu neskromno kazati da imam potrebne kompetencije za raspravu o temeljnim pitanjima društva, te da kroz osobni angažman u najvišem zakonodavnom tijelu RH, mogu i znam doprinijeti poboljšanju određenih dijelova zakonskog okvira koji se odnosi na Hrvate izvan RH.

Svjestan da je krajnje vrijeme mijenjati neke stare paradigme i odnose, kako bismo u sinergiji zajedničkog djelovanja, pomogli izvršnoj vlasti u RH i na većinskim hrvatskim područjima u BiH, moramo žurno donositi kvalitetne, promišljene i održive, bolje kazati provedive demografske mjere s ciljem konačnog zaustavljanja odlaska mladih obitelji, te stvarati uvjete za povratak prognanih i protjeranih, te iseljenih Hrvata u svoje domove. Također sam, radeći u kabinetu župana Splitsko-dalmatinske županije, uz sve druge poslove, povremeno surađivao s predstavnicima nacionalnih manjina u SDŽ i RH, te mogu odgovorno kazati da sve razine vlasti u Hrvatskoj mogu biti ponosne na ukupno društveno i političko okružje koje su stvorili za normalno, rekao bih i privilegirano djelovanje nacionalnih manjina.

Razmjerno tomu, vjerujem da i Hrvati na cijelom području BiH, u kojoj kao narod, a ne kao manjina, žive stoljećima kao svoji na svome, imaju pravo zahtijevati od predstavnika srpskog i bošnjačkog naroda u BiH relaksaciju odnosa i traženje zajedničkog puta za boljitak sva tri naroda i svih građana BiH. Znam iz iskustva da u svakom narodu ima dostatan broj odgovornih i razumnih političara koji su spremni na određeni kvalitetni pomak, te ću u svom budućem djelovanju nastojati tražiti i pronalaziti takve pojedince i povezivati ih s mlađim naraštajem hrvatskih političara u BiH, s ciljem potpunog zaokreta od bavljenja prošlošću ka temama kao što su europski put BiH, privlačenje investitora, ulaganje u znanost i prekogranična suradnja. Prošlošću neka se bave povjesničari, na nama je suočiti se s gospodarskom krizom koja je neizbježna i koja lako može dovesti do socijalnih nemira, a onda i do ozbiljnijih sukobljavanja. Takav scenarij se mudrom politikom još uvijek može izbjeći.

Kao rođeni Tomislavgrađanin i čovjek s intenzivnom političkom karijerom dobro poznajete Hrvate, narode i zbivanja u BiH. Molim vaš kratak rezime položaja Hrvata od osnivanja neovisne BiH do danas i što je problem Hrvata u BiH?

-Polazim od činjenice da su hrvatski predstavnici, od vremena kada se počelo govoriti o neizbježnoj disoluciji bivše države, imali jasno opredjeljenje očuvanja BiH kao jedinstvene države triju konstitutivnih i suverenih, naglašavam suverenih, naroda. Podsjetimo se, referendumu o neovisnosti BiH prethodile su rasprave i razgovori unutar svakog naroda, pa tek pregovori s drugima, kako bi se došlo do eventualnog zajedničkog viđenja demokratske, održive države po mjeri sva tri naroda i svih građana. Poznato „Livanjsko pitanje“, kao prijedlog hrvatskih predstavnika kako bi trebalo glasiti pitanje na glasačkim listićima za Referendum o odcjepljenju i neovisnosti BiH, sadržavalo je u sebi bit, „magičnu“ formulu mogućeg mirnog razlaza i budućeg pravednog unutarnjeg ustrojstva buduće BiH. Ono je glasilo: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)? Dakle, postojala je jasna distinkcija „suverenih“ a ne samo konstitutivnih naroda, na njihovim „nacionalnim područjima“, jer suverenitet podrazumijeva ozemlje na kojemu se implementira.

 Kada to nije uvaženo i nakon što je Referendum ipak prošao uz kompromisni pristanaka Hrvata, to neriješeno temeljno pitanje je ostalo visjeti kao prijetnja, na neki način i kao povod za predratna sukobljavanja i razilaženja, za ratne sukobe i za postratni nemir. Jer dobro znamo što se dalje događalo: od zaključaka Badinterove Komisije, preko prvog ponuđenog sporazuma, tzv. Cutilierovog plana iz ožujka 92. godine, pa Vance – Owenovog Plana  iz početka 93. i Oven-Stoltenbergova plana iz kolovoza 93., preko ratnih djelovanja do Washingtonskih sporazuma 94., i na kraju 1995., Pariškog i Daytonskog mirovnog sporazuma.

Sporazuma koji je zaustavio rat, ali koji je bio predviđen kao još jedno prijelazno rješenje do konačnog rješenja pitanja unutarnjeg uređenja BiH. Provedbu civilnog dijela Sporazuma su preuzele međunarodne organizacije OESS, UN, UNHCR te OHR kojega su predlagale zemlje iz upravnog odbora PIC-a a čije je imenovanje potvrđivalo Vijeće sigurnosti UN-a. Trebamo biti zahvalni na svemu dobrom što su te organizacije učinile za BiH, ali moramo biti i kritični kada govorimo o sadašnjem djelovanju, prije svega OHR-a. U svakom slučaju, da skratim koliko je moguće, skrojena je kako su mnogi ozbiljni analitičari i uvažene osobe iz BiH i svijeta kazale, „luđačka košulja“, država s dva entiteta za tri naroda, što je izvor rekao bih svih problema i neriješenih pitanja koja opterećuju ukupne odnose između tri naroda i otežavaju, zagorčavaju život svih građana ove i ovakve BiH. Eto to je problem, ne samo Hrvata, nego zacijelo i ukupnih odnosa, možda i održivostI BiH kao moderne, demokratske i uspješne države.

Gospodarstvo u BIH je urušeno, a posebno nakon pandemije koronavirusa bilježi ogromne posljedice i pad. Međutim, Hrvati u BiH bilježe najveći egzodus stanovništva u potrazi za boljim životom, što će imati strahovite, dugoročne posljedice na hrvatski narod u BiH. Što učiniti? Kako Republika Hrvatska može pomoći gospodarstvu BiH, kao i Hrvatima u BiH?

-Iza svake krize treba izvući zaključke i iskustvo „naučenih lekcija“ primijeniti u, ne daj Bože, sličnim budućim krizama. Novi naraštaji će, htjeli ili ne, biti sve češće suočavani s krizama sličnim ovoj i morat će buduće poslovne ili političke strategije i taktike, pa i svoje vlastite svakodnevne i životne planove,  prilagoditi takvoj „novoj normalnosti“ u kojoj zapravo nema pravila ni stalnosti i koju je teško predvidjeti. Egzodus, kako rekoste Hrvata, nije povezan s ovom zadnjom krizom.

On ima svoje korijene u nekim drugim okolnostima i uvjetovan je, prije svega neriješenim nacionalnim pitanjem Hrvata u BiH, nepovoljnoj investicijskoj klimi u cijeloj BiH, korupciji i klijentelizmu, nepravednim, nestalnim i nestabilnim poreznim, fiskalnim i financijskim politikama u oba entiteta i na svim razinama vlasti itd.

Aktualna Vlada RH je učinila i čini puno, pomažući ravnomjerno na svim područjima života Hrvate iz svih krajeva BiH. Uvijek se može bolje i više, ne samo jer je to ustavna obveza Republike Hrvatske i ne samo zbog povoljnijeg, mirnog okruženja za kojim teže sve normalne države svijeta, nego i radi toga što su područja BiH na kojima žive Hrvati, stoljećima bila prirodni demografski „rezervoar“ Hrvatske kroz stoljeća. Nekada se za Hercegovinu znalo reći (a moglo se primijeniti i na Bosnu): Hercegovina sve naseli, sebe ne raseli. Danas to, nažalost, više nije tako. U tom smislu, projekt Podravke na području Kruševa kod Mostara, a uskoro i na drugim područjima gdje žive Hrvati, ocjenjujem izvrsnim, strateškim nacionalnim projektom, ali i vrhunskim poslovnim potezom spomenute  tvrtke. Ima još takvih primjera, ali ih može biti i puno više.

U tom smislu, zalagat ću se za stvaranje povoljnijih uvjeta za privlačenje investitora, poglavito iz RH, na većinska područja u BiH. Drugi način pomoći je besplatno educiranje mladih za projekata iz EU fondova, te praktična poduka kroz razvojne agencije u hrvatskim županijama. Također se otvara prostor za suradnju u području IT tehnologija, za koje nije presudno gdje djeluju nego koliko su kvalitetne i kakve programe nude. Ne manje važno je nastaviti strateški planirati i čim prije realizirati prometno povezivanje primjerice Mostara s Imotskim i priključkom Zapadne Hercegovine na čvor autoputa u Zagvozdu, kao i što skorije planiranje i početak izgradnje brze ceste od Trilja do graničnog prijelaza Kamensko itd. Spomenuo sam neke stvari koje su mi sad pale na um, a prostori za suradnju su beskrajni, ne samo za dobro Hrvata u BiH, nego svih građana BiH.

Sud u Haagu, izričući osuđujuće presude u predmetu 'Prlić i ostali' protiv nekadašnjeg najvišeg političkog i vojnog vrha HDZ-a i H-B izrekao je i kvalifikaciju 'udruženi zločinački pothvat' što je velika anatema na hrvatskom narodu. Je li to bilo suđenje jednom narodu, kako komentiraju jedni, ili politici HDZ-a, kako komentiraju drugi? Vaše stajalište o tome?

-Nije to presuda ni HDZ-u ni hrvatskom narodu, nego je to pokušaj paraobavještajnih bošnjačkih krugova da u svojevrsnom hibridnom ratu pokušaju i dugoročno uspiju pacificirati Hrvate u BiH stalnim nametanjem krivnje, „proizvodnjom“ presuda po potrebi, koristeći čak različite zakone koji se neprincipijelno i rekao bih protuustavno primjenjuju u slučajevima kada se procesuiraju Hrvati i u slučajevima u kojima se sudi Bošnjacima.

Tzv. UZP se od strane velikobošnjačkih krugova koristi na način da se manipulacijama i neprestanim izvrtanjima činjenica i podmetanjima uvijek novih optužnica, stvara atmosfera straha i pritiska na pojedince dok ne napuste svoje domove. U toj i takvoj funkciji je bila i neviđena sudska farsa s podmetnutim zaštićenim svjedokom, višestrukim prijestupnikom zakona i kriminalcem Galijatovićem u montiranoj optužnici protiv Ćosića, Come i ostalih, u „slučaju Leutar“, ali o tomu opširnije nekom drugom prigodom.

Mnogi politički analitičari stava su da je Daytonski sporazum zaustavio rat u BiH, ali da je sada nadiđen, ili, jesmo li svjedoci tihe preinake Daytonskog sporazuma na štetu najmanjeg, konstitutivnog naroda? Vaše mišljenje o tome?

-Odavno više ne možemo govoriti o „preinakama“, nego je sve više riječ o praktičnoj, potpunoj negaciji duha i slova Daytonskog sporazuma. Dok je na čelu Predsjedništva BiH bio Ante Jelavić, kao jedan od njegovih savjetnika sudjelovao sam u izradi i prezentaciji HRVATSKOG ODGOVORA, kojim smo htjeli upozoriti na brojne devijacije Daytonskog sporazuma, tada na području prosvjete i znanosti, pravosuđa, obrane i unutarnjih poslova, a kasnije i na svim drugim životno važnim dijelovima toga Sporazuma. Siguran sam da su takva propitivanja i upozorvanaj predstavnika Međunarodne zajednice dovela do kasnijih radikalnih, potpuno destruktivnih akcija usmjerenih protiv zajedništva Hrvata u BiH i njihova opstanka na ovim područjima, koje najbolje oslikava prijetnja tadašnjeg veleposlanika jedne „velike“ zemlje uzoritom kardinalu Puljiću, kada mu je kazano: „Vi se Hrvati morate asimilirati ili ukloniti“.

A što se najbolje vidjelo i za nedavnog obilježavanja godišnjice stradanja na Bleiburgu, kada su lijevi i desni, građanski i velikobošnjački, nacionalistički krugovi, s jednakom strašću ustali protiv kardinala, odnosno protiv molitve i protiv euharistije žrtve prikazane za sve nevino pobijene ne samo u Bleiburgu nego na svim križnim putovima poslije završetka II. Svjetskog rata.

Ta slika razularenoga Sarajeva me rastužila ne toliko zbog uvrede Hrvata i prijetnji ostatku ostataka Hrvata katolika u Sarajevu, nego još više što sam tek tada shvatio dubinu podijeljenog društva i bojim se, nepremostivih ideoloških ponora između dva naroda. Hvala Bogu, i tom prigodom se našla nekolicina bošnjačkih intelektualaca i vjerskih vođa koji su nastojali smiriti strasti i pokušali objasniti što se zapravo, uistinu događalo u sarajevskoj katedrali.

Što je dugoročno rješenje za BiH i kako tu Hrvatska može odigrati pozitivnu ulogu?

-Kada govorimo o dugoročnom rješenju za BiH, podsjećam na zaključke ZAVNOBiH-a koji se mogu svesti na onu rečenicu: „Bosna i Hercegovina nije NI hrvatska, NI bošnjačka ni srpska. Ona je I hrvatska, I srpska I bošnjačka!“ . Moramo dakle biti svjesni da istinskoga mira nema bez pravde, da napretka neće i ne može biti ako nisu zadovoljni sva tri naroda i svi građani BiH. Kako to postići. Spomenuo sam relaksaciju odnosa između sva tri naroda kao preduvjet „mirne Bosne“. Nama su Amerikanci na NATO seminarima u Garmisch Partenkirchenu i drugdje često ponavljali svoje zlatno TRI „C“ (ili hrvatski TRI „K“) pravilo: Konzultacije, Kompromis i Konsenzus.

Mora se nastaviti razgovarati, konzultirati se, savjetovati se, tražiti najbolje moguće rješenje kako bismo došli do kompromica, svima prihvatljivog, „srednjeg puta“, u kojemu svi odustaju od svojih radikalnih zahtjeva, svi pomalo „žrtvuju“, e da bi na kraju postigli konsenzus, suglasje oko bitnoga. Za takvo što normalnim, modernim političarima, svjesnim težine situacije ii okolnosti u kojima živimo, ne bi trebalo posredovanje međunarodne zajednice. Međutim, ako se bez toga  ne možemo „odlijepiti“ od donje mrtve točke koju smo dodirnuli, međunarodna zajednica može imati ulogu konzultanta, ali ne više arbitra koji nasilnim, nedemokratskim sredstvima (sjetimo se kažnjenih na stotine hrvatskih političara u BiH) nameće „svoje rješenje“. Jednom kada postignemo konsenzus, valja nam brzo hvatati korak sa zemljama EU, pripremiti nekakav „Marshallov plan“ za oporavak gospodarstva i konačno početi živjeti životom dostojnim čovjeka. Hrvatska već čini puno za BiH krčeći put od složenih, birokratskih zapreka na putu BiH prema EU integracijama. Možda bi u tom smislu, bar kao o ideji, trebalo razmisliti o oživljavanu zajedničkog  Vijeća Vlade F BiH i Vlade RH, pravnom subjektu predviđenom Washingtonskim sporazumom. Surađivati se mora, jer jednostavno – drugog puta nema.