Jasmina Hadžiomerović (rođena Turajlić) rođena je 2. ožujka 1995. godine u Mostaru, tokom izbjeglištva iz Čapljine, gdje se s obitelji vratila kao četverogodišnja djevojčica.

Osnovnu školu u Čapljini završila je 2009. godine kao đak generacije, nakon čega upisuje Gimnaziju Mostar, koju završava 2013. godine. Iste godine upisuje Fakultet humanističkih nauka na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Odsjek za turski jezik i književnost. Diplomira 2017. godine i stiče zvanje profesora turskog jezika i književnosti. Nakon završetka studija, angažirana je kao asistent na Fakultetu humanističkih nauka, polje filologija, grana turkologija. Svoju profesionalnu karijeru tada paralelno gradi i u privredi, zaposlivši se u firmi Carpet Centar u Čapljini na poziciji prevoditelja za turski jezik. U istom periodu uspješno završava master studij, te stiče zvanje magistra turskog jezika i književnosti.

S obzirom na smanjen upis studenata na odsjeku, donosi odluku o promjeni karijernog pravca i prelazi u privatni sektor. Svoje radno iskustvo dalje razvija i nadograđuje u oblasti administracije i financija, nakon čega preuzima ulogu projekt menadžera u jednoj prevodilačkoj agenciji. Od 2020. godine je predsjednica Bošnjačke zajednice kulture Čapljina (nekadašnji „Preporod“). Trenutno je zaposlena na poslovima operativnih financija u firmi Mlini d.o.o. u Čapljini. Udata je i majka trogodišnje djevojčice. U intervju za Dnevni list govorila je o tom što ju je motiviralo na politički angažman, o planovima koje želi realizirati nakon izbora, te o stanju u Čapljini i Hercegovini.

Šta Vas je motiviralo da se kandidirate za Skupštinu HNK?

-Moja kandidatura nije plod osobne političke ambicije, već rezultat činjenice da je moj dugogodišnji društveni angažman prepoznat unutar moje lokalne zajednice, koja mi je i ponudila ovu odgovornost. Izuzetno sam ponosna što su moji sugrađani u meni prepoznali aktivisticu spremnu da se bori za njihova prava, ali u ovaj prostor ulazim prvenstveno kao običan čovjek. Ja sam neko tko je osobno prošao kroz sve ekonomske i socijalne poteškoće s kojima se suočava prosječna obitelj u našem gradu i kantonu; od prepreka u obrazovnom sistemu, preko izazova na tržištu rada, pa sve do specifičnog i često nezavidnog položaja žena u društvu. Želim biti autentičan glas naroda u institucijama, majka i zaposlena žena koja dijeli sudbinu svakoga od vas i koja ne želi davati lažna obećanja, već se maksimalno truditi i boriti. Na državnom nivou, naš jedini stvarni garant stabilnosti, opstanka, dostojanstva i beskompromisne obrane institucija jeste predsjednik Bakir Izetbegović i snažna Stranka demokratske akcije. Kada je on na čelu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, građani mogu biti potpuno mirni jer on posjeduje političku težinu i državnički autoritet da preuzme odgovornost i povede državu u pravom smjeru. Ta sinergija snage stranke i moje želje da se stane na prvu liniju borbe za naš narod u Hercegovini bila je moja ključna motivacija.

Želim biti autentičan glas naroda u institucijama, majka i zaposlena žena koja dijeli sudbinu svakoga od vas i koja ne želi davati lažna obećanja, već se maksimalno truditi i boriti, kazala je Jasmina Hadžiomerović

Koji problem žena i obitelji u HNK, prema Vašem mišljenju, zaslužuje mnogo više pažnje?

-Smatram da naše društvo svjedoči dvjema ključnim anomalijama koje ugrožavaju dostojanstvo žene i stabilnost obitelji: ekonomskoj nesigurnost pri zapošljavanju i eskalaciji rodno zasnovanog nasilja. Danas svjedočimo poražavajućoj praksi da su mlade žene prečesto prisiljene birati između karijere i majčinstva, jer sistem ne pruža adekvatnu zaštitu onima koje odluče zasnovati porodicu. Usporedo s tim, pitanje koje zahtijeva hitnu institucionalnu reakciju jeste maksimalna zaštita žena od nasilja i prevencija femicida. Nedopustivo je da sistem traži opravdanja za nasilnika ili postavlja suvišna pitanja kada žrtva skupi hrabrost i pozove policiju. Žena mora biti ekonomski osigurana i fizički zaštićena u svakom smislu, a to je nulti prioritet svakog zdravog društva jer žena na svijet donosi novi život i odgaja ga u većoj mjeri pa ona treba biti čvrsta i sigurna u svakom smislu, prvenstveno zbog sebe, a onda i novih generacija.

Šta možemo učiniti da mladi ljudi svoju budućnost vide u HNK?

-Mladi ljudi su danas iscrpljeni konstantnim političkim narativima nesigurnosti i kriznim menadžmentom koji vještački generira društvenu napetost i strah od inflacije ili nemira. Da bismo zaustavili masovni odlazak, institucije moraju preuzeti političku i društvenu odgovornost umjesto prebacivanja tereta na same građane, te im ponuditi transparentan put od obrazovanja do prvog zaposlenja. Prvi korak je uvođenje potpuno transparentnih konkursa u javnim institucijama i poduzećima u HNK, gdje će testovi i kriteriji ocjenjivanja biti javno dostupni. Struka i znanje moraju biti ispred stranačke podobnosti jer nas nestručni kadrovi godinama blokiraju i tjeraju našu mladost van granica države. Zato ću zagovarati izmjene kantonalnih propisa o zapošljavanju i obaveznu digitalizaciju konkursnih procedura. Naravno, moramo biti realni i reći da i mladi ponekad imaju nerealna očekivanja da odmah nakon fakulteta dobiju savršene uvjete, što nije slučaj ni u najuređenijim državama svijeta. Od neke točke se mora krenuti i graditi svoj put, ali javni sektor po pravilu mora biti uzor zakonitosti, a ne prostor u kojem se zakoni primjenjuju selektivno i gdje dominiraju klijentelističke prakse. Pozivam građane da nam ne daju samo deklarativnu podršku, već povjerenje i mandat da srušimo klijentelizam i izgradimo sistem u kojem će svako dijete i svaka mlada osoba imati jednake šanse.

Gdje vidite najveći neiskorišteni potencijal HNK, u privredi, turizmu, obrazovanju ili nečemu drugom?

-Najveći i potpuno neiskorišteni potencijal našeg kantona ne leži u prirodnim resursima, već u našim obrazovanim mladim ljudima kojima treba dati stvarno pravo da uređuju društvene procese, umjesto da budu samo izborna statistika. Mi danas imamo očiglednu hiperprodukciju kadrova za zanimanja koja tržište rada uopće ne prepoznaje, što je jasan znak izostanka strategije i koordinacije između obrazovnih institucija i privrede. Cijena koju društvo plaća zbog nedovoljno obrazovanih i adekvatno needuciranih ljudi na upravljačkim i ključnim radnim mjestima dugoročno je neodrživa. Smatram da mlade generacije, koje brže usvajaju nove tehnologije i konstantno se usavršavaju, moraju dobiti priliku kako bismo uveli prijeko potrebni sistem meritokracije. 

Konkretno, naša administracija je izuzetno spora i zahtjevna, a mladi stručnjaci bi kroz fokusiranje na digitalnu transformaciju javne uprave i uvođenje e-servisa drastično smanjili birokraciju, ubrzali procese, smanjili redove čekanja i eliminirali koruptivne rizike. Tehnološki napredak danas nudi širok spektar prilika za profesionalnu prekvalifikaciju, što mladima omogućava da sami stvaraju poslovne prilike. Ulaganje u ljudski kapital i povjerenje u nove stručne kadrove jedini je put koji garantuje dugoročnu ekonomsku i društvenu stabilnost.

Vi ste se povratnica u Čapljinu i odlučili ste se kao mlada osoba tu zasnovati svoju obitelj. Šta biste kao zastupnica u Skupštini HNK konkretno pokušali promijeniti kako bi Čapljina bila mjesto u koje se ljudi vraćaju, a ne mjesto iz kojeg mladi odlaze?

-Moja veza s Čapljinom je duboka i osobna. Zbog ratnih dešavanja 1993. godine, kada je moj otac odveden u logor Dretelj, moja majka je sa dvogodišnjom sestrom izbjegla u Blagaj, pa je i moj rođeni list silom prilika vezan za Mostar. Ipak, čim su se stekli uvjeti, moji roditelji su se vratili na svoje. Tu sam završila osnovnu školu, udala se, i sa suprugom svjesno izabrala ovaj prelijepi grad za naš dom. Čapljinu neizmjerno volim, ali njena trenutna politika stvara ambijent iz kojeg mladi moraju odlaziti. Kao zastupnica, moj apsolutni fokus bit će borba za jednake prilike za sve i rušenje klijentelizma.

Konkretno, radit ću na tome da se postave čvrsti institucionalni stubovi za uvođenje srednjoškolskog obrazovanja na bosanskom jeziku u Čapljini, kako naša djeca nakon osnovne škole ne bi bila prisiljena putovati u Mostar. Istovremeno, borit ću se protiv strukturne marginalizacije Bošnjaka, koji se danas suočavaju sa zatvorenim vratima lokalnih javnih institucija u kojima radi izuzetno mali postotak našeg naroda. Nedopustivo je da se naši školovani kadrovi zbog nedostatka prilika u rodnom gradu moraju seliti ili prijavljivati u druge sredine, gdje ih nerijetko tretiraju kao eksterne radnike. Uz to, moramo kroz pakete subvencija relaksirati budžete obitelji izvan Mostara kojima su troškovi školovanja postali nepodnošljivi. Tek kada osiguramo pošteno zapošljavanje na osnovu kompetencija i pravo na normalno obrazovanje, izgradit ćemo i Čapljinu i kanton u kojoj nitko neće biti stranac na svome.

Kada biste mogli pokrenuti samo jednu konkretnu stvar u svom mandatu, šta bi to bilo?

-Pokrenula bih i u potpunosti realizirala osnivanje „Fonda za solidarnost u obrazovanju“ s jasnim ciljem da osiguramo jednake prilike za sve, bez obzira na ekonomski status. Danas studenti koji uredno apliciraju na kantonalne stipendije uglavnom ih i dobiju, i iako to nisu velika sredstva, važno je da su sigurna. Međutim, moj fokus bit će na uspostavljanju fondova za izvrsnost i kreiranju socijalno osjetljivih programa koji bi osigurali veća izdvajanja za one koji to svojim zalaganjem zaslužuju, a sami nemaju financijske mogućnosti. Ne košta svaki fakultet isto, niti imamo sve visokoškolske ustanove u Mostaru, zbog čega su troškovi za obitelji izvan Mostara ogromni. Zahtijevat ću da se kroz ovaj fond značajno uvećaju iznosi postojećih subvencija za prijevoz i smještaj, dok bi se za mlade iz socijalno ugroženih obitelji osigurala potpuna, stopostotna subvencija troškova školovanja. Umjesto u luksuz administracije, novac građana moramo usmjeriti direktno u budućnost naše djece kako bismo imali kvalitetne kadrove koji bi ostajali u našoj sredini.