Postoje veliki nogometaši, rekorderi i kapetani, a postoje i oni koji imenom prerastu granice sporta. Za Bosnu i Hercegovinu Edin Džeko odavno pripada ovoj posljednjoj kategoriji. 

Gotovo dva desetljeća nakon što je prvi put obukao dres s državnim grbom, Džeko će protiv Švedske posljednji put istrčati na teren kao reprezentativac Bosne i Hercegovine. Bit će to završetak veličanstvene reprezentativne priče, ali i večer u kojoj će rezultat barem nakratko pasti u drugi plan. Jer oprašta se čovjek koji je sinonim za reprezentaciju, kapetan, najbolji strijelac i rekorder po broju nastupa.

Priča je počela 2. lipnja 2007. u Sarajevu. Bosna i Hercegovina igrala je kvalifikacijsku utakmicu protiv Turske, a tadašnji izbornik Fuad Muzurović pružio je priliku 21-godišnjem napadaču koji je igrao u Teplicama. Ime Edina Džeke tada još nije imalo težinu koju će dobiti u godinama koje su slijedile. Ali trebalo mu je 45 minuta da najavi što dolazi.

Gol na debiju

Turska je povela, Zlatan Muslimović izjednačio, a onda je Džeko u prvom nastupu postigao prvi reprezentativni pogodak. Bosna i Hercegovina na kraju je slavila s 3:2, a reprezentacija je te večeri dobila napadača koji će obilježiti čitavu nogometnu epohu. Nitko tada nije mogao pretpostaviti koliko će dugo trajati priča.

Od tog lipanjskog dana 2007. mijenjali su se izbornici, generacije, suigrači, sustavi, stadioni i protivnici. Džeko je ostajao. I zabijao. Dijamant koji je reprezentaciju nosio dva desetljeća.

Džekina reprezentativna statistika vjerno pokazuje veličinu karijere. U oproštajnu utakmicu ulazi kao apsolutni rekorder po broju nastupa i najbolji strijelac u povijesti nacionalne momčadi. UEFA uoči oproštaja navodi 151 nastup. Ipak, Džekin značaj za reprezentaciju nikada se nije mogao svesti samo na broj utakmica i pogodaka.

Bio je nogometaš oko kojeg se gradila igra, čovjek od kojeg se očekivao pogodak kada je bilo najteže i igrač prema kojem su obrane prilagođavale cijelu taktiku. Kako su godine prolazile, njegova uloga postajala je veća. Od golgetera i zvijezde izrastao je u kapetana i autoritet.

Za mlađe reprezentativce bio je dokaz dokle nogometaš iz Bosne i Hercegovine može stići. A Džeko je stigao gotovo svugdje.

Od Željezničara i Češke, preko Wolfsburga i Manchester Cityja, do Rome, Intera i drugih velikih pozornica, gradio je klupsku karijeru vrijednu svjetskog poštovanja. Osvajao je prvenstva, igrao najveće europske utakmice i zabijao na najvećim stadionima. Ali reprezentacija je uvijek zauzimala posebno mjesto.

Brazil ostvarenje sna

Ako postoji trenutak koji najbolje povezuje Džeku i jednu od najtalentiranijih generacija bosanskohercegovačkog nogometa, onda je to 2013. godina. Bosna i Hercegovina izborila je plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Prvi put od osamostaljenja reprezentacija je stigla na veliko natjecanje.

Džeko je bio jedan od ključnih ljudi tog povijesnog puta. Generacija u kojoj su, među ostalima, igrali Asmir Begović, Emir Spahić, Zvjezdan Misimović, Miralem Pjanić, Vedad Ibišević, Senad Lulić i Sejad Salihović ostvarila je ono o čemu su generacije navijača sanjale.

A Džeko je kasnije upravo plasman u Brazil izdvojio među najdražim trenucima reprezentativne karijere. Od Argentine na Maracani do prve pobjede na Svjetskom prvenstvu protiv Irana, ime Bosne i Hercegovine konačno se našlo na najvećoj nogometnoj pozornici. Džeko je bio jedan od simbola te reprezentacije.

Upravo zato njegov oproštaj nije običan odlazak jednog reprezentativca. Edin pripada rijetkim sportašima čije je ime tijekom godina postalo prepoznatljivo daleko izvan nogometnih granica. Za ljude iz Bosne i Hercegovine koji žive širom Europe i svijeta, njegovi golovi bili su jedan od razloga za okupljanje, slavlje i osjećaj pripadnosti.

Kada je zabijao u Manchesteru, Rimu, Milanu ili nekom drugom velikom europskom gradu, uz njegovo ime gotovo uvijek je stajalo isto – Bosna i Hercegovina. Zato je postao Dijamant. Ne samo zbog golova.

Bio je lice reprezentacije u pobjedama, ali i nakon teških poraza. Igrao je kada je momčad bila na vrhuncu, ali ostao i onda kada rezultati nisu bili ni približno onakvi kakve su navijači očekivali. Generacije su odlazile, Džeko je trajao.

Od dječaka koji su njegove prve reprezentativne golove gledali s tribina i pred televizorima neki su u međuvremenu odrasli, zasnovali obitelji i djecu doveli na stadion da gledaju istog čovjeka. To možda najbolje govori koliko je dugo trajala reprezentativna priča.

Posljednji izlazak

Sada je došlo vrijeme za posljednju utakmicu. Džeko je oproštaj najavio emotivnom porukom u kojoj je naglasio da se ništa u karijeri ne može usporediti s ponosom koji je osjećao noseći dres Bosne i Hercegovine. Reprezentaciju je opisao kao dječački san koji je živio dva desetljeća. Zato će njegov posljednji izlazak na teren biti više od još jednog nastupa. Bit će to kraj jedne ere.

Odlazi posljednji veliki simbol generacije koja je Bosnu i Hercegovinu odvela na Svjetsko prvenstvo. Odlazi kapetan koji je nosio najveći teret očekivanja. Odlazi čovjek čije će rekorde buduće generacije pokušavati dostići. Ali ono najvažnije neće ostati zapisano samo u statistici.

Ostat će slike njegovih pogodaka, proslava pred navijačima, kapetanska traka na ruci i prepoznatljiva jedanaestka. Ostat će Brazil. Ostat će utakmice u kojima je potezom vraćao nadu. Ostat će dječaci koji su zbog njega željeli biti napadači i koji su na leđima nosili “Džeko”. I ostat će činjenica da je gotovo dvadeset godina, gdje god igrao i koliko god velika bila pozornica na kojoj je nastupao, predstavljao Bosnu i Hercegovinu. Nogomet će donijeti nove reprezentativce, nove kapetane i nove heroje. Edin Džeko za Bosnu i Hercegovinu bio je upravo to. Kapetan. Dijamant. Rekorder. I simbol jedne zemlje.

A.D.