Piše: Dragan Bradvica

Progresivni dio struke kao i manji dio političara i stranaka od prvog dana pojave pandemije koronavirusa pokušao je ukazati kako će Bosna i Hercegovina upasti u ogromne poteškoće iz kojih će se opet čupati nekoliko godina.

I bez recesije stoljeća naša zemlja je bila u brojnim ekonomskim problemima jer ovdašnje vlasti nikada nisu bile spremne za nužne reforme jer im je jedina politika da oni i njihovi poslušnici imaju sigurne plaće u javnom sektoru a kada nestane novca išlo se u zaduživanja.

Na taj način balon se samo dodatno napuhivao i nije bilo pitanje hoće li puknuti nego kada. Na sve to se nadovezala pandemija, opet neadekvatni odgovor vlasti ali to ih nije spriječilo da se nastave hvaliti velikim postignućima, stabilnošću, dobrim potezima i oporavku već 2021. godine. Sve do subote kada je Milorad Dodik bio prvi bh. političar koji je stvari ogolio – ekonomske posljedice pandemije su katastrofalne i vrlo lako se mogu multiplicirati na političke razlike i izazvati val problema.

Dodik poslao jasnu poruku

- Izgubljeni su ogromni javni prihode zbog koronavirusa. Dio toga smo rješavali kroz aranžman sa MMF-om i sa Europskom komisijom, ali je očigledno da je to istrošeno i da nam treba novi paket pomoći kako bi mogli da prevladamo izazove u nekoliko narednih mjeseci. Najveći problem koji može izazvati mnogo političkih problema u BiH je kriza pandemije koja je izazvala ekonomske posljedice. Ukoliko ne bude rješavali ekonomske posljedice na pravi način oni će se multiplicirati na političkim razlikama koje ćemo ovdje teško zaustaviti. Zato vas molim da nam pomognete oko kreiranja i ubrzavanja paketa pomoći za BiH, zavapio je Dodik prigodom posjete visokog predstavnika Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednika Europske komisije Josep Borella.

Dakle, više nego jasno je poslana poruka kako su ekonomski na rubu. Poslana je poruka kako su priče o stabilnosti, o dobrim potezima koji su polučili bolje rezultate prevladavanja pandemije nego je to učinjeno u Njemačkoj ili Hrvatskoj neistine i da smo u ogromnim problemima. Nažalost, sve se opet obilo o leđa realnog sektora i neformalnom sektoru ali ne i javnog sektora, nebrojenih premijera, ministara, zastupnika i izaslanika, ravnatelja i pomoćnika… A možda nas opet čeka zatvaranje i novi dramatični pad.

Samovolja političkih (kvazi)elita

Po starom dobrom običaju sada naše političke (kvazi)elite žele pomoć od onih koje se ne libe popljuvati svaki dan – međunarodne zajednice. Pa se tako od MMF-a traži novi aranžman težak 1,4 milijarde maraka i to pod istim pojašnjenjima – za nužne reforme.

Ukoliko pod time podrazumijevaju da se ni slučajno ne smiju dirati plaće, naknade, otpremnine i ine beneficije koje sami uživaju, da se slučajno ne smije preispitati tko su uhljebi u javnom sektoru koji broji više od 212 tisuća zaposlenih i da ih se udalji ih službe, da se slučajno ne smiju preispitati svjedodžbe i diplome – onda su u potpunosti u pravu.

Jer to je sve što ih je uvijek zanimalo. Uz to, traže i dio kolača od devet milijardi eura europskog novca. Ali, ni u kom slučaju ne bi ispunjavali uvjete potrebne za povlačenje tog novca – kontrola zapošljavanja u javni sektor, kontrola natječaja, uspostava pravne države… Ukoliko bi na to pristali morali bi se povući iz političkog života jer upravo izostanak pobrojanih reformi im je omogućio vladavinu posljednjih 25 godina.

Skrivanja više nema, stvari su više nego jasne – BiH je na rubu, prijeti nam potpuni kolaps a nitko ne zna koliko će pandemija trajati, kada će se EU oporaviti, koliko će trajati lockdowni…

Odgovori vlasti na ovu krizu bile su samo afere – 'Respiratora', 'Asim', 'Pokretna bolnica' –kao i bukvalno skidanje i ono malo novca namijenjenog za realni sektor i njegovo usmjeravanje na renoviranje ureda političara, kupovina novih automobila, milijuni za putovanja, mobitele…

Vitalni nacionalni interes je postalo čuvanje plaća i naknada državnih parlamentaraca. Iluzije i priče koje nam prodaju političari posljednjih 25 godina neće riješiti nikakve probleme u BiH niti će bilo kome donijeti kruh na stol. Nečinjenje ničega, šutnja i strah su nas dovele do toga za političke (kvazi)elite rade što god žele i ukoliko lokalni izbori znače buđenje naroda i žitelja možda još imamo neku šansu. U protivnom ambis nikada nije izgledao bliže.