Naš najnježniji dio je "dijete u nama". Mi kao novorođenče, mi kao krhki pupoljak, kao dijete koje je učinilo svoj prvi koračić, svoj prvi smijeh, svoje prve izgovorene riječi poput mama ili dada. U nama je ono dijete koje je prvi put ugledalo sunce, prvi put potrčalo voljenoj osobi u zagrljaj. Isto tako u nama je dijete koje je sebe iskazivalo kroz plač i suze, dijete koje je osjetilo nesigurnost ali i bol kad smo se prvi put spotaknuli i pali. Osjetili smo i strah, uplašenost i " velika" pitanja na osnovu kojih smo znatiželjno htjeli upoznati svijet u kojem smo se pojavili.
 
Jeste li znali da ovo dijete u nama živi "svoj" život upravo onakav kakav je i imao?
Kao beba, kao trogodišnjak, petogodišnjakinja ili sedmogodišnjak. Dijete u nama je srž našeg bića i našeg postojanja. Ono nas opredjeljuje za sve naše životne sfere. Ono je riznica znanja naših početaka, iskustava ali i potreba koje svako dijete ima. Mnoge potrebe su nam ispunjene dok su one druge  ostale visjeti u zraku. I tako hodamo kroz život katkad na slabim nogama, katkad s gorčinom u ustima, sa slomljenim dahom života i razbolijevamo se zbog nedostatka ljubavi. Razbolijevamo se tamo gdje smo kao dijete ostali zakinuti za sigurnost.
 
 "Cijelu trudnoću s tobom sam proplakala", kaže Tihanina mama, govoreći joj da je s njom u utrobi prolazila poteškoće na poslu ali i neizvjesnost za zdravlje svoga supruga koji je u to vrijeme prolazio svoje tegobe zbog svojih "neuhranjenosti" dok je bio dijete. Zato je Tihana još kao beba osjećala tjeskobu majčinu i bila nemirna u njenoj utrobi te se taj nemir poslije pokazao i u njenoj odrasloj dobi. Dijete u nama sve pamti i to iznova proživljava. Zato danas pišem onom čistom ali ranjenom djetetu unutar nas. 
 
Igore, jesi li znao da kad god osjetiš strah, dijete u tebi je smrznuto? Tvoja mama je otišla daleko raditi i ostavila te baki u tvom devetom mjesecu dok si još sisao njeno mlijeko. Bilo je to nepodnošljivo za tvoj maleni um i tijelo. Slavene, sjećaš li se svog razočaranja u život? Dijete u tebi je davno nekad slušalo očaj tvog tate u bolesti kad si imao pet godina. Katarina, znam da se patiš s depresijom jer je dijete u tebi okusilo stalnu strogoću roditelja i morala si se povinovati njihovim zadacima, zanemarujući što tvoje srce želi.  Ovako bismo mogli svi prozvati sebe i nastaviti niz. No, ovaj put ćemo svi pozvati svoje unutarnje dijete u mislima, zatvorenih očiju. Pozovite ga, recite, dijete koje si unutar mene, dođi, želim te vidjeti i ono će vam dotrčati. Možda ćete ga vidjeti tužnog, preplašenog, pogledajte kako je odjeveno i ispričajte mu najljepšu i najvažniju priču koju želi čuti i krenite nježno i obazrivo i recite mu, drago moje dijete, puno te volim i molim te da mi dadneš svoju malu ručicu i kad vam ono pruži ručicu, nastavite, želim da znaš da se ja sad brinem o tebi i nikad te neću ostaviti, uvijek ću biti uz tebe i držat ću te u zagrljaju kad god to bude potrebno. Sad se možeš opustiti jer nisi više sam, sama, imaš mene (naš odrasli dio) i pružit ću ti sve ono što tvoja lijepa duša i srce tvoje treba…i, polako ga u toj slici primite u zagrljaj. Vidjet ćete, dijete će biti razdragano i sretno nakon toga, osjećat će se prihvaćeno i zaštićeno i uzvratit će vam povezanošću s vama na što je dugo čekalo. Ovo je najbolji dar kojeg sami sebi možete dati.
 
Pustite sve osjećaje neka vas prožmu i neka se pokažu jer su dugo bili na čekanju. Dogodit će se izuzetno važan trenutak za sve. Ljubav i nježnost prema našem najnježnijem dijelu, našem unutarnjem djetetu. Ponovno će se roditi u ljubavi prema sebi jer smo mu mi pokazali ljubav. Dijete u nama je u svojoj biti čisto, razigrano, znatiželjno, raduje se drugoj djeci, drugim ljudima, prijateljski je raspoloženo, životno je, voli zajedništvo, sretno je i oko sebe isijava ljepotu svoje neponovljivosti i iskru koja život je. Pomozimo mu da se vrati u svoju bit da se vrati svom domu, da se vrati sebi. 
 
Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja