Prema službenim podatcima Hrvatski narodni sabor, nevladinu organizaciju koju je beskrupulozno prisvojio čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović, čini 14 političkih stranaka.  

Javnost ne zna nazive većine Čovićevih priljepaka, jer tih strančica, koje su praktično bez članstva i sa samo predsjednikom na Čovićevoj platnoj listi, nema u javnom prostoru i jedino ih “nacionalni muljator” spomene za svoje manipulativne potrebe. 

Onako, na prvu, a to i jeste bio temeljni cilj Dragana Čovića, stvori se dojam o nekom mega pluralizmu unutar hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH. 

Uz HDZ BiH unutar HNS-a respektabilnu političku snagu imaju HDZ 1990, Hrvatska republikanska stranka i Hrvatski narodni pomak. To su tri “oporbene” hrvatske stranke koje imaju svoje zastupnike u županijskim skupštinama, federalnom parlamentu, a “devedesetka” i u državnoj parlamentarnoj skupštini. Utjecajne su u nekim županijama, Hercegbosanskoj prije svega, te u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Uz to, HDZ 1990 ima i federalnog ministra zdravstva, dr. Nediljka Rimca pa je praktično u većem entitetu i vladajuća stranka. I to samo po sebi govori o konfuziji koja vlada u hrvatskom političkom  prostoru u BiH. 

Propast u Bosni

Sve članice HNS-a imaju središte u Hercegovini, razumljivo najviše ih stoluje u Mostaru. Nekada su HDZ BiH i “devedesetka” imale svoje središte i u  Sarajevu, povremeno su u glavnom gradu održavale i sjednice najviših  stranačkih tijela.  

Toga odavno više nema. Čović svoje perjanice isključivo okuplja u “hrvatskom stolnom gradu”, jednako kao i Ilija Cvitanović, lider HDZ-a 1990 čija je stranka u Sarajevu praktično ugašena. 

Na području Bosne nema političke stranke sa središtem u Sarajevu. Istina, na tom prostoru egzistira nekoliko manjih stranaka, uglavnom lokalnog opusa, s nemoćnim političkim kapacitetom. 

Prije nekoliko mjeseci su u Vitezu i Žepču osnovane Hrvatska viteška stranka i Hrvatski demokratski savez.  

Na zadnjim lokalnim izborima HVS je doživjela pravi masakr i nije ušla u Općinsko vijeće, što znači da je pred gašenjem, dok je HDS Ive Tadića unatoč  brutalnom linču i neviđenoj krađi glasova osvojio čak 40 posto glasova birača i u Žepču je postao ozbiljna konkurencija HDZ-u BiH.  

Po svim kriterija i statutarnim odredbama HDS bi morao biti nova sastavnica u Čovićevom Hrvatskom narodnom saboru. Unatoč sjajnom prodoru HDS i ta stranka kao i sve druge stranke na prostoru Bosne s  inferiorne i unaprijed predodređene na lokalno djelovanje, eventualno na županijski  domet. 

To je potpuna inferiornost, neskriveni politički i prostorni kompleks koji ima svoju genezu i razloge.

Floskula o izdajnicima

S prostora Bosne je unazad 30-tak  godina odselilo nekoliko stotina tisuća ljudi, među njima veliki broj intelektualaca sposobnih da osnuju i vode neku  političku stranku.  

Nadalje, veliki broj Hrvata se priklonio HDZ-u BiH, pa onda i nekim drugim manjim strankama sa sjedištem u Mostaru ili čak i sarajevskim, bošnjačkim, strankama.  

Prepustili su nacionalne, regionalne i osobne interese strankama čije su vođe redom i stalno s prostora Hercegovine. Hrvati u Bosni su postali defetisti, bez naročitih ambicija pritisnuti stalnom frustracijom o nekakvim ugrozbama ili nacionalnom zajedništvu. 

Uz to, i financijski su apsolutno inferiorni u odnosu na hercegovačku “braću”. Izloženi su i bezočnoj bošnjačkoj majorizaciji i podmetnutim strahovima pa umjesto da se okrenu političkoj “samoobrani” radije pakuju  kofere i nabiru u sigurne zapadne države.

Prema službenim pokazateljima s popisa pučanstva iz 2013. godine na području Bosne još uvijek živi veći broj Hrvata, odnosno birača nego na jugu države. Ali, oni ne mogu, ne znaju ili nemaju potencijala osnovati neku snažnu stranku sa sjedištem u Sarajevu i s drugačijim programskim  postavkama od hrvatskih stranaka sa središtem u Mostaru.  

Tko god se drzne utemeljiti novu opciju biva proglašavan nacionalnim izdajnikom i razbijačem nacionalnog jedinstva. 

Nedostatak hrabrosti i pameti

Podsjećamo, od “egzodusa“ dva HDZ-a iz Sarajeva i nestanka Nove hrvatske inicijative u glavnom gradu službeno ne postoje prostorije Predsjedništva  neke hrvatske stranke. A u Bosni još uvijek na papiru egzistiraju autohtone bosanske hrvatske stranke s liderima iz Bosne, Hrvatska narodna stranka, Bože Skopljakovića, ako to uopće više i postoji, Posavska stranka, Hrvatska seljačka stranka čiji je predsjednik Anto Lozančić, a kao što smo naveli odnedavno i HDS u Žepču i HVS u Vitezu.     

Koliko je ovo sve dobro ili loše i koliko uopće Dragan Čović i njegov HDZ BiH štiti ili koliko šteti nacionalnim interesima Hrvata, ne samo u Bosni, stvar je ozbiljnih i dubljih analiza.     

Ono što je nepobitno, o Hrvatima u RS-u brine više Dodikov SNSD nego li Čovićev HDZ BiH. U Bosni su Hrvati demografski izmasakrirani, a opet svoj glas mazohistički daju političkom dželatu. E, pa tim “bosanskim bukvama” nije kriv niti jedan političar iz Hercegovine nego kompleksi, nedostatak svijesti, političke hrabrosti i pameti.  

J. S.