Pobjeda na izborima za Lučića neće biti klasični trijumf, već početak najopasnijeg ispita – onog u kojem mora dokazati sve što je tvrdio, ili zauvijek ušutjeti i nestati s političke scene

Piše: D. Lukić

mostar@dnevni-list.ba

Kandidat za člana predsjedništva BiH iz reda Hrvata Zdenko Lučić zaigrao je ozbiljan politički rulet. Bez imalo dvojbe može se ustvrditi da Lučić u biti hoda po izuzetno tankom ledu, jer bi politički trijumf njega i „petorke” koju praktički predstavlja mogao označiti početak kraja vjerodostojnosti njegove retorike ako optužbe koje svakodnevno sipa protiv Dragana Čovića ne dobiju pravosudni epilog.

Novopečeni oporbeni lider Zdenko Lučić gradi svoju cjelokupnu političku kampanju na jednoj ključnoj tezi: 'Dragan Čović je šef kriminalne hobotnice'. Od Lučića slušamo teške optužbe o sustavnoj korupciji, nepotizmu i privatizaciji javnih resursa. Lučić je na svom facebook profilu naveo masu slučajeva u kojima detaljno optužuje Čovića i njemu odane ljude za kriminal. 

Međutim, Lučić se sada nalazi u situaciji gdje njegova najveća politička želja – osvajanje vlasti s „petorkom” – ujedno predstavlja i njegov najveći politički rizik. On trenutno hoda po izuzetno tankom ledu.

Mač s dvije oštrice preuzimanja vlasti

Što će se desiti ako Lučić i „petorka” zaista preuzmu kormilo države i županija? Iz pozicije oporbenjaka lako je upirati prstom i tvrditi da „pravosuđe ne radi jer ga Čović kontrolira”. Ali, onog trenutka kada Lučić sjedne u fotelju vlasti, ta karta prestaje važiti.

Ako Lučićeva politička grupacija preuzme poluge moći, a Dragan Čović ne završi iza rešetaka s pravosnažnom optužnicom, Lučićev narativ će se srušiti kao kula od karata. Javnost neće imati strpljenja za nova opravdanja i dojam će biti da je Lučić u biti samo populističku najavljivao 'čistku kriminalaca'. Ukoliko Lučić ne ponudi konkretne dokaze koji će rezultirati uhićenjem, njegove tvrdnje će preko noći izgubiti svaku vjerodostojnost. Građani će se opravdano zapitati jesu li optužbe protiv Čovića bile samo jeftini populizam za skupljanje glasova i je li Lučić svjesno lagao javnost kako bi eliminirao političkog rivala? 

Bez sudskog epiloga, a s obzirom kakve informacije Lučić iznosi u javnost, on riskira da od „borca za pravdu” postane politički klevetnik koji je obećao čistku, a donio samo nastavak statusa quo.

Pravosuđe kao jedini spas ili konačni pad

Lučić je sam sebe stjerao u ćošak. Njegov politički opstanak nakon eventualnog dolaska na vlast direktno zavisi od nezavisnih pravosudnih institucija na koje, zakonski, ne bi smio imati utjecaj. To je klasični paradoks: ako se bude miješao u rad suda i tužiteljstva da bi uhitio Čovića, prekršit će principe pravne države. Ako bude poštovao proceduru, a institucije ne nađu dokaze za njegove tvrdnje, on je politički mrtav.

Sat otkucava, a led pod Lučićevim nogama postaje sve tanji. Pobjeda na izborima za njega neće biti trijumf, već početak najopasnijeg ispita – onog u kojem mora dokazati sve što je tvrdio, ili zauvijek ušutjeti i nestati s političke scene.