MLADI KLIMOGLAVCI: Čović, Ljubić,Krišto nose teret teške političke borbe, podkapacitirani nasljednici ulijevaju zebnju
Nova, po svemu sudeći poljedično i najbolnija , smjena generacija u hrvatskom političkom korpusu u BiH ulazi u samu i vrlo zabrinjavajuću završnicu.
Osipanje prepoznatljivih političkih aktera je u svim zemljama uobičajena pojava, profesionalni političari odlaze sa scene ili zato što ih “revolucija pojede” ili prirodnom prisilom.
Procesi na hrvatskom dijelu političke pozornice u našoj zemlji, te okrutna i sebična vladavina čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića, njegovo političko nasilništvo kroz “privatni” Hrvatski narodni sabor, ukazuju da hrvatska politika uskoro i definitivno ostaje bez “kapitalaca”, političara izbrušenog profila i karizme koji pametno rezoniraju politiku, imaju mudrosti i takta za vođenje političkih procesa i upravljanje u tzv. kriznim situacijama, koji mogu elokventno i egzaktno stati pred ljude i kamere i iznositi politička stajališta. Uz to da imaju barem minimum ljudskih i moralnih vrijednosti, te da su neovisni.
Imena, nekad i sad
Ako izuzmemo godine nesretnog rata i razdoblje liderstva pokojnog Mate Bobana, političkog angažmana Joze Marića, Ivana Bendera, Mikulića, Pere Markovića, Mije Anića, Ive Andrića Lužanskog, Srećka Vučine, Brune Stojića Ive Lozančića, Jadrana Topića, Mije Tokića, hrvatski je narod godinama nakon potpisivanja daytonskog sporazuma iznjedrio jednu cijelu plejadu vrlo uglednih i karizmatičnih čelnika i državnih dužnosnika najviše klase.
S nostalgijom i dužnim poštovanjem, poglavito s ove distance opskurnosti, vrijedi se sjetiti, Krešimira Zubaka, Jadranka Prlića, Nevena Tomića, Drage Bilandžije, Nikole Grabovca, Mate Tadića, Željka Obradovića, Joze Leutara, Martina Raguža, Damira Ljubića, Miroslava Nikolića, Bariše Čolaka koji nekako i danas preživljava, kao i Božo Ljubić, Josipa Merdže, Rude Vidovića, Marka Vidaka…
Uz sve svoje nedostatke i mrlje bili su to ravnopravni sugovornici koji su se nosali s bošnjačkim i srpskim političkim “teškašima” i znali lupiti šakom o stol. Još je živuća ona poruka Alije Izetbegovića, nakon što su mu mnogi viđeniji Bošnjaci zamjerili što je “dopustio” da se Jadranko Prlić vrati u visoku politiku i u Vijeće ministara: ”Bolje je da je Prlić s nama nego protiv nas”.
Jeziva pustoš
Danas, godinama kasnije kadrovsku politiku u Hrvata obilježava jeziva pustoš, blago rečeno skromnost i podređenost. Samoproglašeni nacionalni poglavica Čović se silno potrdio da mu u okruženju plješću ulizice, politički amateri, uljezi, korupcionaši i sakupljači sumnjivih diploma. Što bi narod kazao: ”Nekima od njih ne bi dao niti ovce na čuvanje”.
Dragan Čović, Božo Ljubić i Borjana Krišto, udarna i barem donekle respektabilna trojka je na sebe preuzela svu odgovornost za hrvatske nacionalne interese. Od stare garde tu su još i Bariša Čolak koji se tu i tamo pojavi u nekom mediju.
Predsjednik FBiH Marinko Čavara je na toj dužnosti ostao silom prilika, ali on je izgubio sav svoj kredibilitet i u Sarajevu i u Središnjoj Bosni. U Vladi FBiH, Vijeću ministara, državnom i entitetskom parlamentu, državnim i entitetskim Agencijama stoluju “trećerazredni” dužnosnici, često nedostojni funkcije, skromnog obrazovanja i vladanja politikom, koji su se tu zatekli silom prilika i nedostatkom boljih rješenja. Za mnoge se nije nikada čulo, mnogi prespavaju mandate, a oni vispreniji dobro kradu u zaleđini stalnih kriza.
Sebičnost
Većina ih ulijeva zebnju kod Hrvata i strašno je i pomisliti tko će stati na čelo naroda kada jednog dana odu Dragan Čović, Borjana Krišto, Božo Ljubić. Na prste jedne ruke bi se mogli pobrojati barem pristojni nasljednici. To je kumstvo i ostavština sebičnog vođe koji nije pokazao viziju i širinu timskog rada.
Dapače, uspostavio je diktaturu s izraženim kompleksima mitomana i kulta vođe, što će na koncu platiti Hrvati, i oni koji su svojim glasovima to dopustili, ali i oni koji su se komformistički povukli pa su radije izabrali tuđinu od rodne zemlje. J. S.