Srećko Stević je u lipnju 1992. godine posljednji put vidio žive svoje roditelje, majku Nadu i oca Spasoja. Tek 2006. pronašao je i sahranio samo dio njihovih kostiju. Učinio je to, kaže, jer je znao da više nema za čim da traga, budući da su njihova tijela spaljena.

Bio je to s jedne strane osjećaj nemjerljive tuge i bola, govori Srećko, a s druge strane veliko olakšanje.

-To mi je bilo i rasterećenje, jer sam pronašao kosti, znam gdje su, mogu ih sahraniti, kaže on.

U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Srećko se prisjeća kako je s roditeljima živio mirno u obiteljskoj kući u mostarskom selu Hodbina, ne sluteći da bi im išta moglo uništiti sve ono što su godinama zajednički stvarali.

Nada i Spasoje su bili vršnjaci, te 1992. godine imali su 56 godina. Spasoje je već tada bio umirovljenik, a Nada je, priča Srećko, bila domaćica i “držala kuću”. Nekoliko mjeseci ranije udala mu se sestra, pa je u kući s roditeljima ostao samo on.

-Imali smo kravu, svinje i koke za svoje potrebe i bavili smo se poljoprivredom. Bili smo mirna seoska familija, moji roditelji su bili o svom poslu, ni sa kim nisu imali neki konflikt. Taman su došli do nekog normalnog života, othranili i odškolovali sestru i mene, stekli uvjete da oni malo manje rade i da konačno počnu da uživaju, ali, eto, desilo se sve to. Nije moglo dalje, priča Stević koji je 1992. imao 24 godine.

Žali jer nije uspio sačuvati njihove fotografije, ali ih pamti kao vrijedne, radne i poštene ljude. Posljednji razgovor kada je on krenuo u vojsku, nije upućivao da će biti posljednji.

-Ja sam im govorio, kada su civili počeli da odlaze iz sela, da idu i oni, ali oni nisu htjeli. Govorili su: ‘Što da idemo, tu je naša vojska’, nisu ni pomislili da će doći do toga, da ćemo se mi povući, nastavlja Srećko.

Prema njegovim saznanjima, nakon povlačenja srpske vojske s mostarskog područja, majka i otac su se nekoliko mjeseci skrivali po obodima sela. U kuću su, vjeruje, dolazili povremeno kako bi uzeli nešto hrane. Kada je, pretpostavlja, nestalo hrane, pokušali su da se povuku prema Nevesinju, ali su krajem ljeta uhvaćeni u selu Vranjevići.

-Po jednoj verziji i izjavi svjedoka oni su odvedeni u Blagaj i ubijeni u stanici vojne policije, a po drugoj verziji su odvedeni u selo Kosor i tu su ubijeni i nađeni. Čovjek koji se vratio u Kosor, nekad u jesen 1992. godine, našao je ispred svoje kuće zgarište. Ti ostaci su pokupljeni i sahranjeni u praznu grobnicu u groblju u Kosoru, priča Srećko i pojašnjava kako je tek 2005. godine zahvaljujući vlasniku te kuće saznao u kojoj su grobnici kosti, a godinu dana kasnije i dobio potvrdu da se radi o njegovim roditeljima.

U godinama u kojima ništa nije znao o roditeljima, Srećko je, priča, tragao, sastajao se s ljudima, raspitivao, sklapao informacije i nadao se.

-Ja sam ispočetka mislio da će se i oni pojaviti, da će nekako doći do Nevesinja. Mislio sam da su možda i zarobljeni i da će se pojaviti na nekoj razmjeni. Kako je vrijeme odmicalo, optimizam je bio manji, govori on.

Za ubojstvo Nade i Spasoja Stevića još nitko nije odgovarao. Iz Tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona BIRN-u BiH je potvrđeno da je u srpnju prošle godine u ovom slučaju donesena naredba o nesprovođenju istrage protiv Srećka Puljića i Hajrudina Gološa zbog njihove smrti. Također, istraga je obustavljena i protiv Srećka Gagre i Halila Batlaka, jer ne postoji osnov sumnje da su počinili krivično djelo ratnog zločina.

Srećko sve manje vjeruje da pravda može biti zadovoljena.

-Da je bilo volje, bilo bi završeno. Da su htjeli da dokažu, dokazali bi. SIPA je odradila korektno, a Tužiteljstvo ništa. Kada slučaj dođe do tužiteljstva, tu mu je kraj, smatra on.

Nadu da će krivci biti procesuirani izgubila je i Slavica Slavić, kojoj je u lipnju 1992. godine na području Mostara ubijen brat Siniša Marić.

Nada da će kompletirati bratove kosti

Iako je prije 19 godina sahranila butnu kost svoga brata, dio nje, kaže za BIRN BiH Slavić, još uvijek se nada da je on negdje živ i da će se jednog dana pojaviti. Drugi dio nje, priča, ne odustaje od potrage za ostatkom kostiju i nada se da će uspjeti da ih kompletira.

Govori kako su brat i ona s roditeljima živjeli u Raštanima, kao i da su imali kuću u mjestu Hodbina gdje su došli 12. lipnja. Kada je civilno stanovništvo počelo da se povlači i oni su, objašnjava, odlučili da odu za Nevesinje. Svi su, priča, bili na okupu u Nevesinju do 15. lipnja, kada njen brat s drugom odlučuje da se vrati na položaj u Mostar.

Slavica se kroz suze prisjeća njihovog razgovora u Nevesinju. Bila je, kaže, ljuta na njega jer nije htio da je čeka da i ona pođe s njim i njegovim drugom nazad u Mostar.

-Ja sam tada dužila sanitetski kombi. U 15 sati i 15 minuta brat i drug mu sjedaju u taj kombi i odlaze iz Nevesinja. Bila sam ljuta na njega, galamila sam, oni su se samo smijali, svirnuli mi i otišli. Nisu željeli i mene da povedu. Rekli su da ne mogu da me čekaju dok se ja obujem. Više se nikad nismo vidjeli, prisjeća se ona.

Siniša je imao 23 godine kada je ubijen. Slavica kaže da je bio lijep i veseo mladić, pun života, nemirnog duha i njen zaštitnik. Nadimak mu je bio Vic.

-Sjećam se svih naših nestašluka. On je u svakom momentu stajao ispred mene, štitio me od cijelog svijeta, pa i od naših roditelja. Mislila sam da se njemu nikada ništa ne može desiti, bio je gromada, priča i dodaje kako je godinama poslije razmišljala kako ga možda ne bi zadesilo sve to da joj je dopustio da krene s njim.

Nakon tog 15. lipnja za Mariće svaki je dan bio agonija. Pregršt pogrešnih informacija, mnogo nade da je živ i sporadične sumnje da nije ispunjavale su im dane.

-Poslije nekog vremena mi smo saznali da se mnogima na Buni gubi svaki trag. Prema našim informacijama, na Buni je nestalo 29 osoba, zajedno sa civilima. Bilo je priča da je moj brat pružao otpor kada su ga zaustavili, da je pokušao da bježi preko rijeke Bune, da je pomagao civilima u Hodbini, da je uspio da pobjegne i da se jedno vrijeme krio, ali su ga našli i ubili. Druga priča je da je na mostu nastradao, govori Slavica.

Kada je 2003. godine stigla potvrda da je u vreći kostiju nađena i njegova butna kost bili su u dilemi da li je sahraniti ili ne.

-Prijedlog Instituta (Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine) je bio da ne preuzimamo kost jer je samo jedna. Međutim, svjesni da je to 99,9 posto njegovo, ne prihvatamo da to ostaje u kosturnici sa ostalim kostima, ako možemo posljednje učiniti to je da ga dostojno sahranimo. Identifikacija je bila 1. travnja, a 7. travnja 2003. smo ga sahranili, priča Slavica, djevojačkog prezimena Marić.

Ni za ubojstvo Siniše Marića nitko nije odgovarao, niti je, prema informacijama koje ima obitelj, za ovaj slučaj Tužiteljstvo vodilo istragu.

-Istražitelji SIPA-e su uzimali izjave, ali predmet, koliko mi znamo, nikada nije došao do Tužiteljstva, kaže Slavica, koja vjeruje da bi dio kostiju njenog brata mogao biti u bašti jednog hotela.

Iz Tužiteljstva HNK su potvrdili da se Siniša Marić ni u jednom predmetu ne vodi kao oštećeni, napominjući da je u evidenciji teško pronaći predmet po imenu oštećenog, ukoliko novinari nemaju podatke o prijavljenim ili optuženim osobama.

Obitelji poginulih i nestalih na Buni svake godine 15. lipnja sjećaju se svojih najmilijih. Srećko i Slavica će, zaključili su za BIRN BiH, dok su živi taj dan provoditi na Buni.

Izvor: Detektor.ba/BIRN BiH