Svijet je s nestrpljenjem iščekivao ovotjedni sastanak između američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Može li susret licem u lice – ovaj put na samitu o azijsko-pacifičkoj ekonomskoj suradnji u Južnoj Koreji – riješiti sukob koji je ove godine rezultirao sve alarmantnijim novinskim naslovima?

Dok većina ljudi kinesko-američko rivalstvo smatra novim hladnim ratom – borbom za globalnu nadmoć. Pri tome svaka strana nastoji proširiti svoj financijski, trgovinski i vojni utjecaj na svaki kutak svijeta. Istina je da su obje zemlje vrlo sputane, piše Poslovni Dnevnik.

Istina, retorika njihovih vođa podupire tvrdnju kolumnista Financial Timesa Martina Wolfa da svjedočimo sukobu između dviju grabežljivih supersila u novom dobu polarizacije i tinjajućeg sukoba. Xi redovito govori o “velikim promjenama bez presedana ovog stoljeća”. Ovime aludira da Sjedinjene Američke Države propadaju, a Kina raste. Američki ministar financija Scott Bessent smatra nedavnu kinesku kontrolu izvoza “znakom koliko je slabo njihovo gospodarstvo”.

Obje strane imaju pravo. Kina zna da Amerika uvelike ovisi o kineskim ključnim mineralima i rijetkim zemnim elementima – od galija i germanija do disprozija i samarija. Svaki poremećaj u opskrbi tim materijalima mogao bi zaustaviti američku proizvodnju naprednih poluvodiča i drugih tehnologija. Iako bi se kapaciteti za rudarenje i preradu s vremenom mogli razviti negdje drugdje, uključujući SAD, to se neće dogoditi brzo ili jeftino.

Nijedna strana nema puno izbora – osim kompromisa
Iako bi se kapaciteti za rudarenje i preradu s vremenom mogli razviti negdje drugdje, uključujući SAD, to se neće dogoditi brzo ili jeftino. Za sada, SAD ne može prekinuti svoju ovisnost, nema puno izbora osim kompromisa. Kina također ima ranjivosti. Još uvijek joj je potreban izvoz kako bi potaknula rast svog gospodarstva i stoga si ne može priuštiti kolaps svjetske trgovine. Ova činjenica sama po sebi potkopava argument da se nalazimo u novom hladnom ratu: izvorni hladni rat nije uključivao gotovo nikakvu ekonomsku ovisnost između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Možda im se to neće svidjeti, ali današnji hladni ratnici gurnuti su prema nekoj vrsti primirja, na putu prema nekoj vrsti dugoročne obveze.

Takav sporazum ipak nosi probleme, s obzirom na neprijateljsku retoriku obiju strana. Tijekom proteklog desetljeća američki demokrati i republikanci počeli su smatrati Kinu temeljnom prijetnjom, a kineske vlasti slično prikazuju Ameriku. Što će domaća publika u obje zemlje misliti ako njihovi čelnici počnu težiti zbližavanju s navodno neprijateljskom silom? Izgledno gnušanje bilo bi vrlo različito od onoga na kraju Hladnog rata, kada ni Amerikance ni Ruse nije razvedrio prizor rukovanja Ronalda Reagana i Mihaila Gorbačova na summitu u Reykjaviku 1986. godine.

Izazovi za obje ekonomije
Za tu generaciju vojno nadmetanje počelo je izgledati glupo, ali za našu, rivalstvo se i dalje čini prirodnim i neizbježnim. U tim okolnostima politički su rizici sklapanja dogovora golemi. Dugoročne brige obiju sila još su nerješive. Primjerice, razine američkog duga na putu su da prestignu Grčku i Italiju do kraja desetljeća. Kina se suočava s vlastitom ekonomskom provalijom kao posljedica brzog starenja i demografskog pada. S obzirom na razmjere tih izazova, današnji potencijalni hegemoni izgledaju kao divovi s usijanim glavama, ali na klimavim nogama.

Obojica ne vide drugog izbora osim kockanja i obojica se klade na isto. Možda će, uz dovoljno ulaganja, umjetna inteligencija riješiti njihove poteškoće. Uostalom, oni koji hvale tehnologiju obećavaju dramatičan porast produktivnosti. U SAD-u bi to značilo brži gospodarski rast, koji bi automatski smanjio omjer duga i BDP-a. U Kini bi umjetna inteligencija, zajedno s robotikom, mogla riješiti problem potrebe za podrškom rastućoj starijoj populaciji (da ne spominjemo nadopunjavanje trenutačnog režima nadzora i društvene kontrole).

Može li umjetna inteligencija prekrenuti stvari?
Ali, nema jamstvaJamstvo je odgovornost jedne osobe za obvezu koju druga osob... da će se ulaganja u umjetnu inteligenciju isplatiti. Obje zemlje pretpostavljaju da će koristi od umjetne inteligencije poglavito pripasti uspješnom ranom pokretaču, no to nije jedini mogući scenarij. Uz značajnu prednost u naprednim čipovima ili opremi koja se koristi za njihovu proizvodnju, SAD bi mogao ostati na čelu inovacija u području umjetne inteligencije; ili možda i neće. Jednostavno ne znamo koliko je Kina odmaknula u razvoju alternativnog sustava umjetne inteligencije.

Iznenadna pojava DeepSeeka – kada je kineski startup objavio generativni AI model visokih performansi koji je navodno razvijen za djelić cijene svojih američkih rivala – upućuje na to da je šlepanje (piggybacking) jednostavno. Usponom obrazovane, marljive globalne srednje klase, tradicionalne prepreke za sustizanje otpadaju. Erodirale su institucionalne sile koje su naprednu tehnologiju učinile isključivom domenom naprednih gospodarstava i prelako je zamisliti veliki napredak i napredak koji dolazi iz manjih zemalja, koje bi tada imale veća sredstva da se odupru pritiscima grabežljivih supersila.

Očaj ili samopouzdanje
Kockanje može izazvati veliku ovisnost. Trump su upustio u mnogo velikih oklada – na mir na Bliskom istoku, na bombardiranje Irana i Ukrajine – i neke od njih bi se mogle isplatiti. Najnovija, 20 milijardi dolara vrijedan spas za Argentinu, bila je spektakularno rizična, s obzirom na to da su ankete predviđale poniženje na polovici mandata njegova ideološkog saveznika, argentinskog predsjednika Javiera Mileija.

Ali, Milei je ipak uspio – za sada. Trump bi ipak trebao biti oprezan. Ništa ne vuče kockara dublje u ovisnost kao velika pobjeda na početku. Ako Trump i Xi misle da imaju sreće, osobni susret mogao bi obojicu navesti na veće rizike. Ali, ako obojica ne vide drugu opciju osim ulaganja svega što imaju u umjetnu inteligenciju, to je više znak očaja nego samopouzdanja, piše Poslovni Dnevnik.