Piše: Dragan Bradvica

dragan@dnevni-list.ba

Svijet kakav smo nekoć poznavali već poodavno je gotov. Liberalne demokracije, ali i značajna doza socijaldemokracije u Europi, sloboda, ljudskih prava, slobodnog tržišta, ali i nadzora države kako bi se ispravile njegove mane, kakva-takva socijalna pravda... već odavno su pogaženi, ali ne od nacionalnih populista, radikalnih desničara ili ljevičara nego od strane mainstream stranaka i pokreta. 

Nevjerojatna doza neoliberalnih travestija, sve većeg raslojavanja bogatih i siromašnih, multinacionalne kompanije, pa čak i pojedinci koji su utjecajniji od dobrog dijela država, korupcija i urušavanje institucija, sve veći broj ne-državnih i ne-institucinalnih 'igrača' koji kroje politike pa se oni najsposobniji među nama libe uopće ući u političku arenu dovele su do rasta populizma i radikalnih opcija. Kada se na to doda sve jači utjecaj društvenih mreža, a sada već u umjetne inteligencije, formula propasti je upotpunjena.

Iako je teško prognozirati u kojem će se smjeru svijet kretati u ovom trenutku se čini kako možemo zaboraviti svijet kakav smo poznavali, a pripremiti se na 'svijet vukova' u kojem veliku uzimaju što hoće, gdje nema pravde i pravičnosti, nema demokracije i slobode, nego će sve krojiti oligarsi, gdje su male države osuđene na propast, a da će to ostali samo promatrati. U takvom svijetu najdeblji kraj će izvući Europska unija.

Geopolitika

Upravo je EU ono što bi trebalo biti posljednja nada u slobodni svijet, ali da bi se to dogodilo mora se radikalni promijeniti. Međutim, u ovom trenutku to se čini teško mogućim. Razloga je mnogo – kriza do krize, velika devalvacija kvalitete vodstva, sada već izvjesni udari i sa Zapada i sa Istoka, dobar dio članica (Mađarska, Slovačka, a uskoro vrlo moguće i neke druge) koje izravno rade kontra EU, vrlo mogući dolazak na vlast radikalnih desničara i nacionalnih populista na vlast u neke od najznačajnijih država Europe... 

Najrealnijim se čini kako će dio sadašnjih država članica EU opstati u suradnji, ali da dio njih više neće imati 'pristup stolu'. To je najbliže ne tako davnim idejama 'Europe koncentričnih krugova' ili 'Europe s više brzina'. I, uistinu, ukoliko EU nastavi dopuštati sama sebi da ju populisti i desničari uništavaju iznutra, da je spora u odlučivanju (ali i ad se najvažnije odluke donose daleko od javnosti i od strane nikom poznatih i birokrata koje nitko nije birao na izborima), kako nije sposobna zaštititi države članice, ali i druge države na europskom kontinentu, onda nema svrhu da postoji.

Novi američki predsjednik Donald Trump već je šokirao svijet svojim odlukama, ali i planovima za budućnost. Jednostavno se EU ne može više osloniti na usku suradnju sa SAD-om i biti sigurna kako će biti iskreni partneri. Nadalje, Trump vrlo vjerojatno nije pro-ruski orijentiran, ali kao i većina političara i stratega u Washingtonu jednostavno Rusku Federaciju ne vidi kao prijetnju u bilo kom obliku. 

Ruska vlast je gotovo u potpunosti uništila tamošnju državu svojom diktaturom, u svijetu neviđenom razinom korupcije i razvaljivanjem svega zdravog u tom društvu pa uistinu SAD-u, EU ili Kini oni nisu, niti mogu biti bilo kakvi ekonomski konkurenti. To vidimo i u trenutnoj situaciju kada su više-manje vazal Kine. Niti ruska vojska nije jaka kako se nekada mislilo, ali su i dalje nuklearna sila. Međutim, mogu praviti kaos jer im je to jedino što im je preostalo. To u Europi rade. I tu je upravo najvažnije da SAD i EU djeluju sinkronizirano i otklone te prijetnje. 

Međutim, Trumpu (ali i ranijim rukovodstvima SAD-a) posljednjih desetak godina preokupacija je Indo-Pacifik, odnosno Kina. Zbog toga i žele što prije okončati ratove u Ukrajini i na Bliskom Istoku te se u potpunosti posvetiti toj regiji. U tom obračunu ne žele imati i Ruse protiv sebe, a nesporno je kako se u Putin itekako boji Kine, odnosno njene rastuće moći, a svoje opadajuće.  

Kada tome dodamo sve očitiji prezir Trumpa i njegovih najbližih suradnika ka Europi, slika za Bruxelles je još i gora. Trump čak i ne krije kako će politiku voditi 'kroz silu', pa tome u prilog idu nevjerojatni prijedlozi o preuzimanju Grenlanda ili raseljavanju Palestinaca iz Gaze. Naravno, to itekako na ruku ide Rusiji i Kini, odnosno da i oni svoje 'probleme' rješavaju silom. Kina to želi ponajprije s Tajvanom (uz to, Peking polaže pravo na cijelo Južno kinesko more, uključujući dijelove na koje pravo polažu Filipini, Brunej, Malezija, Tajvan i Vijetnam), a Putin sanja obnovu ruskog carstva.

Kuda plovi europski brod?

Jedini koji se tome mogu suprotstaviti jesu Europljani. Ali, ujedinjeni, jasni, snažni i odlučni za djelovanje. Nemaju nikakvog razloga klečati ni pred kime, posebno ne pred Putinom, nego se postavljati s pozicije moći. 

Primjerice, kada Trump traži izdvajanja za NATO pet posto BDP-a svih država članica, njemu nije to važno zbog obrambenih kapaciteta NATO-a, nego da se ekonomski oslabi što više država (da bi taj novac osigurale moraju 'rezati' sva druga davanja, bjesomučno se zaduživati...). Usput, niti SAD ne ulaže u obranu pet posto BDP-a. Jasno je kako Europa u svoju sigurnost jednostavno mora ulagati više, djelovati koordiniranije, uspostaviti i svoje obrambene snage, ali te odluke moraju donositi sami, a nikako zbog pritiska izvana.

Zbog toga je realno očekivati transformaciju EU kakvu smo do sada poznavali, a neke naznake toga mogu se vidjeti na nekim od posljednjih sastanaka održanih ponajprije u Parizu.

Što bi ti značilo za Bosnu i Hercegovini i cijeli zapadni Balkan? Jednostavno – nema više europskog puta. Ruku na srce, niti jedna od šest zapadnobalkanskih država nije niti zaslužila biti dio Unije niti do sada jer jednostavno nisu ispunjavali zadane uvjete. 

U mnogim slučajevima su išli i u obrnutom smjeru, odnosno svojim odlukama se udaljavali od Bruxellesa. Takvi kakvi jesmo, niti u mirnim i stabilnim vremenima države poput Francuske, Njemačke, Danske ili Švedske nisu nas željele u svom društvu. A u ovim, nažalost, zanimljivim vremenima (u kojima posebno do izražaja dolazi izreka: 'Blagoslovljene su nacije koje imaju dosadnu povijest', a mi ju, nažalost, nismo imali) na to neće ni pomisliti. 

Ovdašnji političari su nepouzdani, skloni lažima i obmanama, prevrtljivi su, nemaju nikakav princip niti sustav vrijednosti. Ukoliko u Bruxellesu vide koliko im problema stvaraju Viktor Orban ili Robert Fico, sasvim je jasno da za stolom za kojem se odluke moraju donijeti jednoglasno ne žele Milorada Dodika ili Aleksandra Vučića.

Dakle, i do sada smo upravo mi najodgovorniji zbog čega nema napretka na EU putu, a sada tog puta neće niti biti. Ipak, to ni u kom slučaju ne znači da BiH treba partnere tražiti negdje drugdje, nego samo da se moramo napokon probuditi iz višedesetljetnog sna, protrljati oči i vidjeti stvarnost, te se na sve načine truditi u našu zemlju uvoditi barem ono što je ostalo od pravih europskih vrijednosti, pravnih normi, sloboda, ljudskih prava i demokracije. 

Makar biti u 'posljednjem koncentričnom krugu', a to je 'krug zajedničkih vrijednosti'. Jer taj posljednji koncentrični krug' vrijedi mnogo više nego ono najbolje što nam mogu ponuditi autokrati i diktatori s Istoka.