Otužna bh. stvarnost jeste da nismo ni zaslužili bolju državu i vlast
Politički kapitalisti, pohlepni trgovci i korumpirani političari nisu mogli niti sanjati da imaju ovakve indolentne žitelj
Piše: Dragan Bradvica
Svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Rečenica koja se pripisuje francuskom filozofu, diplomati i književniku Joseph de Maistreu savršeno se dobro uklapa u postdaytonsko bh. društvo.
Država koja je uz Albaniju najsiromašnija u Europi, koja je uz Rusiju uvjerljivo najkorumpiranija u Europi, koja ima najveću stopu nezaposlenosti u Europi, čija je javna administracija najneučinkovitija u Europi, ali zato uvelike preplaćena, čiji političari zarađuju i sedam prosječnih bh. plaća mjesečno, gdje se u realnom sektoru uglavnom može uspjeti samo ako ste vezani uz politiku (politički kapitalisti i pseudo-privatni sektor – formalno su u realnom sektoru, ali sve rade za državu), koja je i dalje po svemu u drugoj industrijskoj revoluciji, a svijet korača četvrtom, gdje je nevjerojatno niska produktivnost rada… začuđujuće je mirna. Konstitutivnim narodima i žiteljima Bosne i Hercegovine ovo, ali i 'more' drugih anomalija, uopće ne smeta.
Oni se ponašaju kao da žive u raju. A onda valjda taj raj i zaslužuju. I dok diljem svijeta demokracija i ljudska prava jesu na velikom testu, žitelji u drugim državama itekako se svakodnevno bore za svoja prava.
Rumunjska, Mađarska, Čile
Kada rumunjski predsjednik donese spornu uredbu oko korumpiranih političara 200 tisuća ljudi izađe na ulice.
Njihov predsjednik ne da je povukao spornu uredbu, nego je morao odstupiti sa svog mjesta. U BiH svaki sekunde korupcija proguta 47 maraka, donose se uredbe i zakoni koji su poguranac za one koji su u korupciji, bh. pravosuđe na sve to okreće glavu, ali to nije dovoljan signal našim žiteljima da podignu glas, a kamoli što drugo.
Veliko nezadovoljstvo žitelja u Mađarskoj izazvala je odluke predsjednice Katalin Novak da pomiluje muškarca osuđenog kao pomagača u prikrivanju slučaja seksualnog zlostavljanja u dječjem domu.
U BiH je sasvim normalno da takvi prijestupnici otkupljuju svoje kazne, da politika o tome šuti, a niti većina žitelje 'ne haje'. U Hrvatskoj su mediji svojim istraživanjima i objavama smijenili desetke ministra i drugih visokopozicioniranih dužnosnika. Neki od njih su sa svojih mjesta otišli samo zbog sumnji u kaznena djela koja do dan danas nisu dokazana.
U nas se sasvim normalno može dogoditi da država pretrpi veliku sramotu zbog otkazivanja međunarodnog summita jer je na vidjelo izašlo kako je posao dobila tvrtka kuma od ministra vanjskih poslova BiH. Sasvim je normalno da ministra prometa i veza BiH 'šakom i kapom' dijeli vrijedne ugovore osobama i tvrtkama s 'crne liste', mijenja zakone da zet jednog od najmoćnijih političara u BiH može biti doživotno ravnatelj…. I nikome ništa.
Usput rečeno, svojski se trudi braniti svog stranačkog kolegu koji je već u pritvoru zbog sumnji u ozbiljna koruptivna djela. Sasvim je normalo da Vijeće ministra BiH naočigled svih u državi daje više od 100 milijuna maraka kumu političkog moćnika iz Republike Srpske i svi šute.
U Čileu su ljudi izašli na ulice kada su cijene javnog prijevoza poskupile za 16 feninga. Prosvjedi su poprimili tolike razmjere da je na ulice morala izaći i vojska. A prosvjede su poveli srednjoškolci. Pazite – ljudi su rekli 'dosta' za 16 feninga! U nas je aktualna vlast u samo dvije godine uništila toliko javnih kompanija, a svoje greške su 'prebili preko leđa' žitelja i značajno podigli cijene usluga. Reakcija žitelja? Gromoglasna šutnja.
Srbija, Hrvatska, Crna Gora
Dugo se čak i iz farse kakva je BiH s podsmijehom gledalo na demokratske procese u Srbiji. A onda na ulice izađoše studenti u većim gradovima. Onda za njima i u manjim gradovima i selima.
Na to se nadovežu i sve druge kategorije stanovništva. I tamošnji režim, koji je bilo jedan od najsigurnijih samo do prije nekoliko mjeseci, puca po šavovima. Jer studenti, profesori, liječnici, taksisti, odvjetnici… ne traže ovu ili onu osobu na vlasti, traže jake institucije koje ispunjavaju svoju zadaću. Istovremeno, naša ministarstva, institucije, parlamenti i skupštine… puni su pravnika i doktora medicine (još veliki Platon piše kako je najbolji pokazatelj lošega odgoja i obrazovanja u državi prevelika potreba za liječnicima koji će liječiti tijelo i sudaca koji će rješavati sporove.
Postojanje većega broja bolesnih i sporova u nekoj državi znak je da je odgoj slab jer žitelji sami ne vode brigu o svome zdravlju, te ne mogu uočiti što je pravedno, a što nije), studenata nam je ionako iz godine i godinu sve manje, ali čini se kako je njima situacija na sveučilištima i državi sjajna jer jedina 'borba' im je zauzeti što bolje mjesto u kavanama…
A ako i ne završe studij, ima dovoljno 'diploma s benzinske', a uz politički poguranac tada su im sva vrata otvorena. Nadalje, plaća u BiH je značajno manja nego u Sloveniji ili Hrvatskoj, a manja je nego u Srbiji i Crnoj Gori. Međutim, u tim državama žitelji su se itekako pobunili zbog bezobrazno visokih cijena roba i usluga te su i sami odlučili nešto poduzeti. Odlučili su se za bojkote. I oni su polučili rezultate.
U Hrvatskoj promet trgovina pao 53 posto, Crnoj Gori 56 posto, a trgovci najavljuju sniženja cijena tisuća proizvoda. Onda je netko napokon odlučio pozvati i na bojkot u BiH. I on je održan jedan dan. I promet trgovina je porastao (ima onih koji ne vjeruju službenim podacima državnih agencija (među njima je i autor ovih redaka), ali i da su lažni sigurno nisu toliko lažni da mogu frizirati situaciju u kojoj je promet drastično pao).
Dakle, našim žiteljima cijene nisu visoke, plaće su jako, jako dobre, nema pohlepnih trgovaca. Potpuna farsa u kojoj živimo najbolje se vidi na potonjem primjeru.
Potonuće bh. društva
Nesporna je činjenica kako je tranzicija jako komplicirana. Dok se u roku 10 do 20 godina mogu 'prešaltati' politički sustav i gospodarstvo s komunizma na tržišnu ekonomiju, zatvoreni politički sustavi otvoriti, izgradnja političke kulture ne ide tako brzo. Za to je nužno znatno više godina.
Međutim, gore pobrojane države nisu Švedska, Švicarska, Luksemburg… Nisu države s velikom demokratskom tradicijom i najbogatije države svijeta. To su države koju su devedesetih godina prošlog stoljeća bile usporedive s nama ili debelo iza nas. Kako su one uspjele izgraditi kakve, takve stabilne institucije, kakvu, takvu meritokraciju, ali i značajnu razinu političke kulture?
Kako su njihovi žitelji shvatili da se za slobodu, ljudska prava, pravičnost i pravdu bori svaki dan, a ne samo na dan izbora. Njihovu žitelji ne žele šutke pasti pred podivljalim kapitalizmom i neoliberaliznom, ali niti pod autokartama i diktatorima. Ne žele da im životu prolaze u koruptivnom bogaćenju političkih kapitalista i političkih (kvazi)elita. Ne žele zatvorene institucije i povlaštenu kastu.
Našima je sasvim svejedno. Ogromnoj većini je važno kako, tako se dokopati 'državnih jasli', a onda ništa ne raditi, 'visiti' po kavanama i restoranima i jedino tu voditi iole smislene razgovore o društveno-političkoj zbilji. S druge strane, većini je važno kako se obukla neka glazbena, filmska ili sportskih zvijezda, koje su im pikanterije iz privatnog života, tko ima koliko pratitelja i lajkova po društvenim mrežama, i kako 'propeglati' kartice i kupovati nove modele najskupocjenijih mobitela, pametnih satova…
S ovom razinom obrazovanja, političke kulture i osjećaja za moral i pravičnost bh. političke (kvazi)elite mogu se samo grohotom smijati i još rigidnije provoditi svoje pogubne politike koje društvo vodi u politički, demografski, ekonomski i moralni ambis.
