KADA je venezuelanski čelnik Nicolás Maduro iznenada uklonjen s vlasti u siječnju, dio američkih republikanaca to je predstavio kao mogući model za obračun s drugim neprijateljskim režimima.

Republikanski senator iz Teksasa Ted Cruz prošlog je tjedna izjavio kako je "posve moguće" da bi režimi u Iranu i na Kubi mogli pasti te da se nalazimo u "izvanrednom povijesnom trenutku".

Predsjednik Donald Trump ustvrdio je u ponedjeljak da mu je načelnik Združenog stožera, general Dan Caine, rekao kako bi sukob protiv Irana bio "nešto što bi se lako dobilo".

No iza zatvorenih vrata Caine je, prema izvorima za The Washington Post, upozorio na manjak streljiva i nedostatnu potporu saveznika, što bi operaciju učinilo znatno rizičnijom od one u Venezueli, uz mogućnost velikih američkih gubitaka.

Dok Trump razmatra scenarije sloma Teherana, unutarnje prilike u Iranu čine "Madurov scenarij" daleko složenijim nego što je bio slučaj u Caracasu, piše Newsweek.

1. Hamnei vjerojatno ne bi bio zarobljen živ
Za razliku od Madura, iranski vrhovni vođa Ali Khamenei nije figura koju bi se moglo lako opkoliti i privesti.

Zaštićen je elitnom postrojbom Revolucionarne garde te slojevitim sigurnosnim sustavom osmišljenim upravo kako bi se spriječila njegova likvidacija ili zarobljavanje.

Tijekom prethodnih kriza povlačio se na sigurne lokacije uz strogo ograničenu komunikaciju. U 86. godini i narušena zdravlja, malo je vjerojatno da bi pristao na predaju ili pritvor. Svaki ozbiljan pokušaj njegova hvatanja gotovo bi sigurno izazvao smrtonosan otpor lojalista – ili završio njegovom smrću.

2. Iranski sustav ne bi se urušio "odsijecanjem glave"
U Venezueli su vojska i Madurov uži krug bili podijeljeni, pogođeni sankcijama i bez snažne potpore velikih sila. To je olakšalo brzu operaciju uz prebjegle saveznike.

Iran je, naprotiv, izgradio duboko ukorijenjen politički, vojni i vjerski sustav. Institucije su osmišljene tako da prežive i najteže udare. Kako raste rizik izravnog sukoba sa SAD-om i Izraelom, Hamnei je fokus stavio na opstanak režima.

 
Prema pisanju The New York Times, zadužio je čelnika Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Alija Larijanija i uski krug pouzdanih suradnika da osiguraju funkcioniranje Islamske Republike čak i u slučaju dugotrajnog bombardiranja ili atentata na vrh vodstva.

Navodno su uspostavljena četiri nasljedna sloja za svaku ključnu vojnu i državnu dužnost. Visoki dužnosnici dobili su nalog imenovati po četiri zamjene u slučaju vlastite smrti. Ključne ovlasti koncentrirane su u malom krugu kako bi se očuvala kontinuitet i u slučaju prekida komunikacija ili likvidacije vrhovnog vođe.

Tijekom prošlogodišnjeg 12-dnevnog rata s Izraelom, kada se morao skrivati, Hamnei je, prema navodima izvora, identificirao trojicu potencijalnih nasljednika.

Iranska Revolucionarna garda najavila je i obnovu tzv. "mozaik obrane", doktrine decentraliziranog zapovijedanja koja omogućuje lokalnim zapovjednicima samostalno djelovanje u slučaju prekida središnje kontrole.

3. Iran je spreman na rat
Za razliku od Venezuele, Iran se mjesecima priprema za mogućnost novih američkih udara, iako paralelno vodi nuklearne pregovore i javno izražava želju za izbjegavanjem sukoba.

Oružane snage podignute su na najvišu razinu pripravnosti. Balistički lanseri premješteni su uz zapadnu granicu s Irakom i duž obale Perzijskog zaljeva. Teheran raspolaže s oko 2.000 projektila srednjeg dometa koji mogu dosegnuti Izrael, kao i velikim brojem projektila kraćeg dometa usmjerenih prema američkim bazama u Zaljevu i brodovima u Hormuškom tjesnacu.

Satelitske snimke koje je objavio Reuters pokazuju obnovu i dodatno utvrđivanje ključnih postrojenja, uključujući nuklearne lokacije Natanz i Isfahan. Vidljivi su novi zaštitni objekti, ojačani tunelski ulazi i sanirane raketne baze pogođene u prethodnim napadima.

Iran je prošlog tjedna privremeno zatvorio Hormuški tjesnac radi vojne vježbe s bojevim gađanjem, prvi put od 1980-ih. Oko 20 posto svjetske nafte prolazi tim pravcem, što jasno pokazuje potencijal Teherana da destabilizira globalno energetsko tržište.

4. Rat se ne bi zadržao unutar iranskih granica
Ulog na Bliskom istoku daleko je veći nego u Venezueli. Iran je desetljećima gradio mrežu saveznika i paravojnih skupina, od Hezbollaha u Libanonu, šiitskih milicija u Iraku, Hutista u Jemenu do palestinskih frakcija. U slučaju eskalacije, moglo bi se otvoriti više bojišnica protiv američkih i izraelskih interesa.

 
Kolaps središnje vlasti u Teheranu mogao bi izazvati vakuum moći i destabilizirati cijelu regiju.

Za razliku od Venezuele, koja je relativno blizu američkog teritorija i baza u Karibima, Iran se nalazi duboko u Bliskom istoku. Američke snage morale bi djelovati iz europskih ili zaljevskih baza pod zapovjedništvom CENTCOM-a.

Situaciju je dodatno zakomplicirala odluka britanske vlade da bez jasnog pravnog temelja ne dopusti korištenje baza RAF Fairford i Diego Garcia za potencijalne udare na Iran, što je izazvalo nezadovoljstvo u Washingtonu.

Iranska protuzračna obrana i zahtjevan teren oko Hormuškog tjesnaca dodatno otežavaju svaku vojnu operaciju.

5. Rizici koje Trump ne može ignorirati
Pouka iz Venezuele za Trumpa može djelovati primamljivo, ali i zavaravajuće. Iran nije slaba autoritarna država koju je moguće srušiti jednim brzim udarom. Riječ je o sustavu izgrađenom za preživljavanje, s planovima nasljeđivanja, decentraliziranim zapovijedanjem i spremnošću na dugotrajan sukob.

Svaki pokušaj promjene režima nosio bi znatno veće rizike: regionalni rat, globalne energetske šokove i dugotrajan vojni angažman.

Usporedba s Madurom može funkcionirati kao politička retorika, ali zanemaruje ključnu činjenicu, Iran je ukorijenjeniji, pripremljeniji i daleko sposobniji učiniti svaki sukob iznimno skupim, ne samo za svoje protivnike nego i za svjetski poredak.