Nakon dvije godine školovanja, više od 200 sati naleta, desetina ispita te obuke u Crnoj Gori i Sjedinjenim Američkim Državama, Adnan Salihagić, Kerim Habibović, Fuad Brčić i Amir Bajrović danas su prva generacija pilota novoformirane Helikopterske jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS). Osposobljeni su kao kopiloti za Bell 412 EPX - letjelicu iz čijeg će kokpita morati donositi brze odluke u policijskim intervencijama, potragama, medicinskim evakuacijama i gašenju požara, često na zahtjevnom terenu i u situacijama u kojima vrijeme može biti presudno.

Za Kerima Habibovića letenje nije počelo Bellom, niti školovanjem za potrebe nove jedinice. U avion ga je prvi put odveo otac, uz riječi da će i on jednog dana biti pilot.

Od četrnaeste godine Habibović je letio na jedrilicama, kasnije i avionima, uvjeren da dobro poznaje osjećaj letenja. A onda je prvi put sjeo za komande helikoptera.

- Nikada nisam pomišljao da će helikopter ostaviti toliki utisak na mene. Mnogo se razlikovao od onoga što sam do tada naučio i na što sam se navikao. Morao sam primijeniti potpuno drugi način razmišljanja i stvoriti novu naviku upravljanja - prisjeća se Habibović u razgovoru za Fenu.

Prvi let opisuje kao istovremeno zahtjevan i uzbudljiv. Upravljanje helikopterom tražilo je potpuno novu koordinaciju ruku i nogu. Pomjeranje jedne komande zahtijeva reakciju i na druge, a trebali su sati leta da se novi način upravljanja usvoji.

Danas kaže da je ostvario dječački san, ali posao za koji se priprema daleko je od romantične predstave o letenju. Piloti Helikopterske jedinice trebali bi odgovarati na situacije u kojima nema uvijek unaprijed poznate rute, vremena polijetanja i slijetanja niti mirno isplaniranog leta. Amir Bajrović upravo u tome vidi jednu od ključnih razlika između civilnog i policijskog letenja.

- Većina zadataka dolazi iznenada i zahtijeva hitnu reakciju, često u kratkom vremenskom roku - kaže on.

To može značiti let iznad urbanog područja, planine ili teško pristupačnog terena, tokom dana ili noći i u promjenjivim vremenskim uvjetima. Zato, kaže Bajrović, pilotu nisu dovoljni samo letačko znanje i sposobnost upravljanja helikopterom.

- Donošenje brzih odluka, smirenost i sposobnost procjene rizika su od presudne važnosti - ističe.

Pilot pritom nije sam. Dio je operativnog tima koji, zavisno od intervencije, može uključivati policijske i specijalne jedinice, gorske spasioce, medicinsko osoblje i druge službe. Povjerenje među ljudima koji zajedno ulaze u takvu misiju zbog toga je, kaže, jednako važno kao i tehnička pripremljenost. Za Fuada Brčića neke od najtežih situacija bit će one u kojima će upravo brzina intervencije stvarati najveći pritisak na pilote. Izdvaja gašenje požara i hitne medicinske evakuacije. Iznad požarišta pilot se može istovremeno suočiti s dimom, visokim temperaturama, turbulencijama, jakim vjetrom i zahtjevnim terenom, dok mora pratiti stanje helikoptera, njegovu visinu i poziciju i koordinirati rad s posadom i ljudima na zemlji. Kod medicinske evakuacije okolnosti su drukčije, ali odgovornost nije manja. Vrijeme može odlučivati o ishodu za pacijenta, dok pilot istovremeno mora pronaći mjesto kojem može sigurno prići ili sletjeti.

- Svaka minuta može biti značajna, ali sigurnost posade i pacijenata uvijek je na prvom mjestu. Cilj je biti što brži i efikasniji, ali nikada ne ugroziti sigurnost leta - kaže Brčić.

Upravo ta granica između potrebe da se reagira što brže i obaveze da se ne napravi nesiguran potez jedna je od najvećih odgovornosti koju nose. Za Adnana Salihagića ona počinje i prije ulaska u helikopter. Prva provjera pred let, kaže, zapravo nije provjera letjelice nego samog pilota.

- Pilot mora biti potpuno zdrav, odmoran i mentalno spreman. Bilo kakav umor, prehlada, stres ili dehidracija znače da pilot nije spreman za let - ističe Salihagić za Fenu.

Tek potom slijedi briefing, analiza zadatka, vjetra, vidljivosti, baze oblaka, rute, mjesta mogućeg slijetanja i alternativnih aerodroma ili helidroma ako dođe do nepredviđene situacije. Računaju se težina i balans letjelice, količina goriva i performanse, a zatim slijedi detaljan pregled helikoptera. Provjeravaju se glavni i repni rotor, transmisija, hidraulične tečnosti i ulja, spojevi i trup kako bi se utvrdilo ima li tragova curenja ili oštećenja. Nakon toga slijede provjere u kokpitu, pokretanje motora i kontrola sistema.

- Prave, kritične provjere sistema na ovako složenoj letjelici rade se tek nakon što se motori pokrenu - kaže Salihagić.

Do takvog načina razmišljanja piloti su došli kroz intenzivno školovanje koje je počelo u Flight Academy Montenegro u Podgorici. Prvo su prošli obuku za dozvolu privatnog pilota helikoptera, a nakon više od 200 sati naleta i praktičnog ispita stekli su profesionalnu CPL(H) dozvolu. Prošli su i teorijsku ATPL(H) obuku prema EASA standardima, koja obuhvata 14 predmeta, među kojima su meteorologija, navigacija, zračno pravo, poznavanje vazduhoplova, performanse, masa i balans, komunikacija te ljudske mogućnosti i ograničenja. Za Salihagića je sljedeća faza bila i najveća promjena, odlazak u Teksas na Initial Type Rating za Bell 412 EPX. Do tada se najvećim dijelom obučavao na Robinsonu R44. Razliku između te dvije letjelice ne opisuje tehničkim specifikacijama nego slikom.

- Prelazak sa R44 na Bell 412 EPX je doslovno kao da sa upravljača manjeg gradskog automobila pređete u kokpit najmodernijeg mlaznjaka. Razlika u veličini, snazi i performansama je ogromna - kaže Salihagić.

Posebno ga je impresionirala rezerva snage Bella i način na koji letjelica reagira, ali i digitalna avionika koja pilotu omogućava da tokom složenog leta ima pregled ključnih informacija. Fuad Brčić Bell 412 EPX opisuje kao stabilnu i predvidivu letjelicu, što pilotima posebno znači u zahtjevnim okolnostima. Helikopter ima dva Pratt & Whitney Canada PT6T-9 motora i savremeni digitalni kokpit, a njegove performanse i nosivost omogućavaju korištenje za različite vrste operacija. Ipak, kada govore o helikopteru, piloti se brzo vraćaju na ono što se od ljudi u njemu očekuje. Bosanskohercegovački teren jedan je od izazova koji se ne može savladati samo tehnologijom. Habibović ističe da planine, šume i konfiguracija terena zahtijevaju od pilota dobro poznavanje prostora i dodatnu pripremljenost, dok magla, vjetar i druge vremenske prilike mogu dodatno zakomplicirati svaki zadatak. Bell je opremljen meteorološkim radarom i navigacijskim sistemima koji mogu biti od velike pomoći posadi, ali odluke i dalje donose ljudi u kokpitu. Za njih četvoricu poseban teret, ali i profesionalni izazov predstavlja činjenica da ne dolaze u jedinicu sa već desetljećima uspostavljenim pravilima i iskustvom svojih prethodnika. Oni su prva generacija.

- Rijetki piloti imaju priliku učestvovati u izgradnji jedne potpuno nove jedinice - kaže Bajrović.

Zbog toga, dodaje, njihov posao nije samo letjeti.

- Ne gradimo samo operativni tim, već i standarde rada, procedure, način obuke i kulturu sigurnosti koja će ostati budućim generacijama pilota i članova posade - ističe.

Tu vidi i jednu od najvećih odgovornosti svoje generacije, da ono što sada uče jednog dana mogu prenijeti drugima. Piloti su trenutno osposobljeni kao kopiloti na Bellu 412 EPX, a u narednom periodu iskustvo će dodatno sticati s instruktorima prije samostalnog izvršavanja svih operativnih zadataka. Bajrović kaže da bi volio da upravo oni, nakon godina iskustva, budu piloti koji će obučavati nove generacije letačkog, tehničkog i operativnog osoblja u Bosni i Hercegovini. Slično razmišlja i Habibović, koji budućnost jedinice vidi u daljnjem razvoju i stvaranju mogućnosti da se novi piloti jednog dana školuju i usavršavaju u vlastitoj zemlji.