Piše: Dragan Bradvica

Unutarnja ali i regionalna javnost posljednjih dana uznemirena je navodnim non-paperom kojim je Republika Slovenija najavila svoje predsjedavanje Vijećem Europske unije a u kojim, opet navodno, stoji i plan za konačni raspad bivše Jugoslavije.

Tako se, navodno, precizirana koji način se treba ići u prekrajanje granica Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Srbije, Sjeverne Makedonije i sve po etničkim principima. Scenarij za BiH je da se formiraju tri nacionalne republike pa čak i pripajanje dijelova BiH Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji.

Sve ono još uvijek nema službenu potvrdu pa je to i otvorilo niz špekulacija u javnosti, koje idu do toga koje sve države unutar same EU prihvaćaju scenarij prekrajanja granica.

Međutim, ponovno svi na prostorima zapadnog Balkana ulaze u istu zamku da rješenja, kakva god ona bila, dolaze jedino i isključivo izvana a ne kao rezultat unutarnjeg dogovora. Ukoliko tome bude tako, kakva god ona bila, unaprijed su osuđena na propast a tome nas uči i prošlost. Ne treba ići niti tako daleko u povijest, dovoljno se samo osvrnuti na Daytonsko-pariški mirovni sporazum.

Međunarodne okolnosti

Iako su sada mnogi u BiH zapanjeni i šokirani navodnim postojanjem plana za prekrajanja granica na zapadnom Balkanu, to nije nikakva novost. Već dulje vrijeme unutar bruxelleske ali i one washingtonske administracije traži se najbolje rješenje za trajni mir, stabilnost ali i ekonomski prosperitet ove regije.

Očito je kako više nikome ne odgovara da ima tempiranu bombu pred svojim vratima a svima i u regiji i izvan nje je jasno kako aktualno situacija nije dobra i da na zapadnom Balkanu živimo 'zamrznuti konflikt'. Očekivano je da se na stolovima 'najjačih svjetskih igrača' nalaze mnogobrojna rješenja, te da dio njih svakako vidi i dovršetak raspada bivše države kako najbolje rješenje. Tim više što na scenu dolaze sve mlađi i mlađi političari koji se ne osvrću toliko na prošlost i traže koji je najbolji put za budućnost.

S uma svakako ne treba smesti i značajan rast nacionalnih populista, lijevih i desnih radikala što ne poboljšava situaciju u SAD-u, EU a kamoli u njihovim gledištima na zapadni Balkan.

Nadalje, nije ništa neočekivano da se nama bave drugi i da nam drugi nude rješenja kada to mi sami ne činimo. Nesporna je činjenica da je posljednjih desetak, možda i više godina, interes SAD-a i EU za BiH i općenito zapadni Balkan bio na minimalnoj razini. Koliko god je to otvorilo mogućnost da u regiji ojačaju ulogu 'igrači s Istoka', to je ostavilo i značajan prostor domaćim političarima da počnu samo rješavati probleme.

Nažalost po sve nas, stvari su otišle u suprotnom pravcu, međunacionalne tenzije su nikada usijanije, korupcije i kriminala nikada nije bilo više, cijela regija je u demografskom kaosu. Međunarodna zajednica je očito sada odlučna reagirati i tražiti izlaz iz mraka. I dok se svakako mora uvažavati interes i snaga svih država, jasno je da nikakvo rješenje 'sa strane' za BiH i regiju neće proći bez blagoslova prije svega SAD-a i Njemačke. A oni, barem za sada, ne izlaze u javnost niti sa naznakama kako vidu budućnost naše ali i drugih država u regiji.

Bh. dogovor

Nesporna je i činjenica kako se u BiH neće riješiti ništa bez da u tome prste ima međunarodni faktor, ali za sva tri konstitutivna naroda i sve žitelje ove zemlje da glavne smjernice onoga kuda ćemo ići u sljedećih 20 ili 30 godina dođu od ljudi koje su oni birali. Da napokon naši lideri, akademska zajednica, nevladin sektor i šita javnost 'zasuču rukave' i uz pomoć, a ne medijaciju međunarodnih prijatelja dođu do konačnog rješenja. Kakvo god da ono bude, biti će domaćih ruku djelo i samim time održivo i prihvatljivo.

A u kojem god smjeru išle promjene, one su i više nego nužne jer životi i Bošnjaka i Srba i Hrvata i svih ostalih prolaze u trulom sustavu s kojim malo tko može biti zadovoljan. Ponajviše su nezadovoljni Hrvati, koji su politički marginalizirani da im se čak i dalje prijeti kako će im drugi, ukoliko se oni ne ponašali kako tim drugim odgovara, na izborima 2022. godine birati još i više političkih predstavnika nego je to bi slučaj do sada. Logično je da ogroman broj Hrvata ne želi živjeti u takvoj državi, u državi kojoj su i oni dali možda i najveći doprinos da uopće danas postoji, za koju su prolijevali krv i davali dijelove tijela a to im se vratilo tako da ne mogu izabrati svoje političke predstavnike. Jasno je kako će i oni (politički predstavnici Srba u BiH to već godinama više nego jasno iznose kao njihov cilj) prihvatiti bilo kakvo drugo rješenje u kojem će biti politički narod u punom smislu te riječi.

Upravo zbog toga i stoji teza kako se BiH samo uz široki dogovor unutarnjih faktora može održati i krenuti putom oporavka. Sve drugo jednostavno teško će biti prihvaćeno na trusnom području kakvo jeste Balkan. Tako Amerikanci i njihovi partneri u Daytonu nisu stavili na stol neku njihovu na ničemu zasnovanu ideju kako će BiH izgledati nego su preslikali stanje s terena.

Međutim, 25 godina nakon toga daytonska BiH puca po šavovima, sporazum svatko tumači onako kako njima odgovara a malo tko ga prihvaća onakvim kakav on jeste, Parlamentarna skupština BiH ga nikada formalno nije usvojila… Sve ono samo je još jednom u praksi pokazalo kako se na ovim prostorima jako teško prihvaća sve ono što dolazi izvana, pa makar u tome sudjelovali i mi, te su ljekovita samo ona rješenja čiji smo mi kreatori a u kojima nam iz međunarodne zajednice dolazi pomoć.

Ukoliko to nismo u stanju, ova država će ostati 'mrtav konj' te je dio spreman jasno kazati da je to tako a dio koji je također svjestan realnosti se svakodnevno trudi ga oživjeti i ponovno zajahati. Ali to je nemoguće i što prije svi to priznamo i krenemo tražiti novi način funkcioniranja prije ćemo barem budućim generacijama pružiti šansu za bolji život.