Predstava o kojoj je napisan znanstveni rad

Desetljeće predstave “Ajmo na fuka”
Jedan grad, dvije obale, tri razine. To je aritmetika prve drame o poslijeratnom Mostaru, koju potpisuje Dragan Komadina, a glumački utjelovljuju Robert Pehar iz Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Saša Oručević iz Narodnog pozorišta Mostar.
Riječ je o apsurdistički intoniranoj predstavi o mostarskom ratu i miru, o prošlosti i sadašnjosti grada koje se na bolan i tragikomičan način isprepliću u životima dva lika.
O predstavi “Ajmo na fuka” napisan je znanstveni rad, a također je objavljen članak u Theater der Zeit, najvažnijem njemačkom kazališnom časopisu. S 73 izvedbe, “Ajmo na fuka” postala je najizvođenija predstava u povijesti HNK Mostar.
Rat i poraće
U predstavi čija je praizvedba održana u veljači 2015. govori se o jednom hrvatskom i jednom bosanskom vojniku čije se sudbine odigravaju u tri varijante: kao vojnici svojevremeno suprotnih neprijateljskih strana u mostarskim rovovima 1993., kao mrtvaci koji u nekoj vrsti čistilišta čekaju Božji sud i kao preživjeli koji se ponovno sreću u sadašnjem Mostaru.
U sve tri situacije kostim obojice protagonista ostaje isti: pidžame čiji uzorak istovremeno podsjeća na tradicionalnu odoru zatvorenika. Crne kožne čizme bi mogle potjecati iz vojničke opreme.
Međutim, ponuđena interpretacija kostima je u svakom prizoru drugačija. Pidžama i čizme vojnika iz 1993. pričaju o povijesnom narativu koji je u bivšoj Jugoslaviji bio rasprostranjen, a prema kojemu je rat došao preko noći, nepredvidljivo. U čistilištu se nameće misao da su obojica mladića otjerani u smrt u snu, potpuno neočekivano i nespremno. U scenama u kojima se protagonisti susreću u sadašnjem Mostaru pidžame konotiraju zatvoreničku odoru.
Ljudi su zatočeni u otužnoj svakodnevnici gdje rat još dugo neće pripadati završenoj prošlosti, već je vidljiv i sveprisutan. Ovdje, u ovoj stvarnosti odigrava se ključna scena: dvojica muškaraca psuju u kladionici zbog nogometne utakmice - izbor riječi za suparničku momčad je krajnje nacionalistički.
Zajednička obilježja nacionalističke retorike i način funkcioniranja u jednoj naizgled bezazlenoj situaciji ovdje postaju očiti.
Redatelj Komadina se uveliko odriče povijesnog zaključivanja i pojednostavljivanja. Fokus je u sva tri sloja puno više stavljen na psihološku dinamiku koja se razvija između dvije neprijateljske strane. Ironizacija nacionalističkog načina razmišljanja ide toliko daleko da obojica muškaraca u sadašnjosti čitaju komentare o predstavi o “Ajmo na fuka“, u kojima se bošnjački i hrvatski čitatelji internetskih portala očituju o glumačkoj izvedbi.
Kultni status
Međutim, naglas se iščitava i jedna euforična kritika koja zahvaljujući kazališnoj predstavi govori o emocionalnom ujedinjenju grada.
- Činjenica da dva kazališta smještena u istom gradu surađuju kroz produkciju zajedničke predstave, u normalnim društvenim okolnostima, niti bi zavrjeđivala niti izazivala posebnu pozornost izvan kruga onih koji se kazalištem bave, vole ga ili prate. Kada je Mostar u pitanju, spomenuta suradnja ima ne samo umjetničku i kulturnu, nego i širu društvenu, pa i političku dimenziju. Stoga prva koprodukcijska suradnja između Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta u Mostaru ima potencijal proizvesti nove, dodatne vrijednosti ne samo u kazalištu i kulturi, nego i društvu i politici ovoga grada. Takva je suradnja ne samo naš zajednički dar. Mostaru i njegovim građankama i građanima, nego i naš dug i obveza jer pored funkcije očuvanja vlastitih posebnosti i ispunjenja specifičnih svrha koje imamo kao narodna kazališta, mi jesmo i trebamo biti i mostarska kazališta, zapisao je jednom ravnatelj HNK-a Mostar, Ivan Vukoja.
“Ajmo na fuka“ je stekla kultni status među mostarskom publikom. Gostovala je u Pragu i Brnu, te na maloj sceni Volks Theatera u Beču, potom u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Posušju, Uskoplju, Trebinju. Livnu, Jablanici, Konjicu, Bijelom Polju (Crna Gora).
U Zenici je na Festivalu bh. drame dobila posebno priznanje žirija za kazališnu suradnju, a brojna domaća gostovanja ostvarila je u sklopu projekta “PRO-budućnost“ u organizaciji Catholic Relief Servicea i USAID-a.
S. Ž.