Piše: Dragan Bradvica

dragan@dnevni-list.ba

Problematika oko Uredbe Vlade Federacije oko minimalne plaće još jednom je samo ogolila otužnu istinu o državi koja je idealna za političare, ali i nevjerojatnoj dozi neznanja žitelja. Kada bilo tko u državi može povjeravati osobama kao što su Nermin Nikšić ili Vojin Mijatović da se bore za običnog čovjeka, a ne za namirivanje proračunskih rupa onda je teško ozbiljno i argumentirano razgovarati o društveno-političkoj zbilji. 

Osobe kojima politička argumentacija završava uz 'j… mater', dozu alkohola i lake note jednostavno je idealna za političku kastu koja se besramno bogati. Takvim ljudima vrlo je lako podvaliti priču o borbi za žitelje od strane ljudi koji su jedino proračunski domoljubi, koji za mandat ili dva postaju milijunaši, koji i ne znaju pobrojati sve nekretnine koje imaju, koji automobile mijenjanju brže nego običan čovjek čarape, kojima je prvi potez u vlasti luksuzno opremanje ureda, koji na račun istih ti radnika proputuju svijet i troše po najluksuznijim trgovinama, hotelima… A onda kada se i potegne priče oko reformi svi u glas viču: 'A što ćemo s namirivanjem proračuna?'. I žitelji šute. 

A zbog čega bi se itko normalan u ovoj državi, osim, naravno, proračunskih domoljuba, vojske uhljeba, najnesposobnije administracije u Europu uopće brinuo o tome? Da imamo transparentno trošenje novca, najsuvremeniju putnu infrastrukturu, obrazovanje na razini Finske, zdravstvo u korak s modernim vremenom, uređene zelene površine, priuštio stanovanje i troškove života… onda bi se možda i dalo razgovarati o tome. Ali, nažalost, nemamo. 

Propast koju svi mirno promatramo

Argumenta je za to napretek. 

Nema domaćeg niti međunarodnog istraživanja koje nije pokazalo kako bi ovoliki broj zaposlenih u javnoj upravi teško izdržale i najbogatije države svijeta, a kamoli Bosna i Hercegovina. Nema domaćeg niti međunarodnog istraživanja koje nije pokazalo kako BiH ima najneučinkovitiju javnu upravu u Europi. 

U istoj toj FBiH koja donosi Uredbu o minimalnoj plaći bez bilo kakve suvisle ekonomske argumentacije polovica od svih zaposlenih je na državnim jaslama. Naravno da je onda potkapacitiranim i opskurnim likovima poput Nikšića i Mijatovića jedino važno kako dodatno namiriti proračun, a ne prava radnika. 

To su inače isti oni likovi koji u vrijeme najveće inflacije i ekonomskih problema sebi nabavljaju nove touagrege. To su isti oni likovi kojima je uslijed inflacije rekordan priliv novca u proračun. Tako je proračun FBiH u 2024. godini bio veći za gotovo milijardu maraka u odnosu na 2023., a u odnosu na 2020., taj proračun bio je veći za 2,5 milijardi maraka. 

Uz to, isti ti likovi su prošle godine toliko se zaduživali na domaćem tržištu da su skoro došli do razine Republike Srpske. I opet im nedostaje novca. Ima li napokon u ovoj državi neka iole ozbiljnija masa ljudi koja će se zapitati gdje su ti novci? Ima li te mase ljudi da se zapita kako je to moguće da u siromašnoj BiH korupcija svake sekunde proguta 47 maraka (podatak koji je u javnost plasiran od nevladinog sektora prije nekoliko godina)? 

Ima li itko da se zapita tko su ljudi koji nam rade u obrazovnom sektoru koji nam od djece pravi to da su po svim mogućim mjerenjima daleko ispod prosjeka druge djece u Europi, ali uredno svake godine traže više novca? 

Institucije i 'davanje' države

Odgovor je, nažalost, nema. Nema jer više od polovice naših žitelja je nakačana na proračun. A dobar dio one polovice koja nije čeka neka druga vremena, drugu vlast da se onda i oni nakače na isti. Svima, dakle, u ovoj farsi odgovaraju ekstraktivne (zatvorene) institucije. 

Prošle godine Nobelovu nagradu za ekonomiju dobio je Daron Acemoglu, koji koautor epohalne knjige 'Zašto nacije propadaju?' dokazali što to državama dugoročno čine zatvorene instanciju. Sveobuhvatna i dubinska istraživanja ovih eminentnih znanstvenika, enormne količine podataka i teorijsko utemeljenje zasnovano upravo na njima, koje uključuje vremenski raspon od vremena kolonijalnih osvajanja do danas omogućilo im je da ponude objašnjenje koje se temelji upravo na ključnoj važnosti institucija za razvoj država. Razlikuju dva tipa institucija - ekstraktivne i inkluzivne. 

Inkluzivne institucije, koje omogućuju participaciju i razvoj demokratije ključne su za uspjeh i razvoj država, dok ekstraktivne zapravo cementiraju autoritarne režime i omogućavaju uskom krugu elita enormno bogaćenje, dok najširi sloj stanovništva drže obespravljene i u bijedi. Međutim, koga to u ovoj propasti od zemlje uopće i zanima? 

Nadalje, u našoj zemlji problem je i ogromna neproduktivnost koja se ne želi riješiti. Produktivnost ekonomije se povećava poboljšanjem korištenja rada i kapitala i njihovim seljenjem iz neučinkovitih u učinkovite tvrtke i djelatnosti. Tko to u BiH želi? 

Na ovaj ili onaj način u BiH je većina u korupciji jer smatraju kako drugačije ne mogu preživjeti u ovom trulom sustavu. 'Kada pljačka postane način života, ljudi stvore legalni sustav da ga autoriziraju i moralni kod da ga glorificiraju', riječi su francuskog ekonomiste Frédéric Bastiat. Nije vjerojatno mogao niti sanjati koliko će više od 200 godina nakon ove rečenice biti u pravu. 

Dobar dio i onih privatnika u realnom sektoru su pseudo-privatni sektor. Formalno se nalaze u realnom sektoru, ali apsolutno sve što rade jeste s državom. Njima svakako nije u interesu mijenjanje trenutne situacije. 

Mnogi smatraju kako stanje u zemlji jeste loše, ali šute jer im država nešto ipak daje. Ali, država ne može ništa davati jer ništa nema. 'Država ti ništa ne daje što ti već nije uzela', riječi su Winstona Churcilla. Iliti da citiramo drugu veliku figuru britanske politike Margaret Thatcher: 'Kad vaše dijete zaradi prvi novac za sladoled, napravite sljedeće: Prvo - prije nego prvi put poliže svoj sladoled, uzmite mu ga i ugrizite 20 posto. Drugo - dok će dijete zaprepašteno gledati u vas, pojedite još 30 posto sladoleda. Nakon toga, dajte mu ostatak sladoleda i objasnite da to radi država sa svim novcem koji ljudi zarade te da će mu se isto dogoditi sa svakim kupljenim sladoledom. Objasnite djetetu da postotak ugriza se može smanjiti hvatanjem vlasti za ruku i traženjem izvješća zašto se baš toliko grize. Ako ovo bude učinio svaki roditelj, postoji nada da će u državi odrasti generacija ljudi koja će shvatiti da država nema svoj novac - postoji samo novac poreznih obveznika. I da poreski obveznici ne samo što mogu, nego i trebaju pratiti kako vladini službenici troše njihov novac'.

Završni čin farse

U trenutnoj atmosferi u BiH, devastiranom obrazovanju i nevjerojatnoj količini neznanja, najgori među nama sa sumnjivim diplomama vode procese, a ostali ili šute ili to zdušno podržavaju. Tako utabanom stazom za ambis polako dodajemo gas i iz četvrte prebacujemo u petu brzinu. 

Neznanje, primitivizam, izostanak empatije i morala postali su obilježje bh. društva. Društva koje se već može nazvati post-truth society, društvo kojem je, nažalost, i istina u oko promatrača. Nekada smo znali govoriti kako je ljepota u oku promatrača, danas je to istina – važno je koja su naša uvjerenja, osjećaji, a ako se oni kose s istinom i činjenicama, tim gore za istinu i činjenice. Možda će to i biti završni čin farse u kojoj živimo desetljećima. 

I za kraj možda je najprigodnija misao velikog kineskog filozofa Konfucija: 'Ako je društvo uređeno i bogato, u takvom društvu je sramota biti siromašan.

Ako je društvo siromašno, u kaosu i korumpirano, u takvom društvu je sramota biti bogat'.