Razgovarala: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Polazak djece u školu za mnoge roditelje je pomalo stresan te predstavlja prekretnicu u životu svake obitelji. Mnogo je pitanja i nedoumica – kako će se djeca snaći u novom okruženju, hoće li ostvariti pozitivnu komunikaciju s učiteljima i vršnjacima, hoće li doživjeti strah od neuspjeha i nepoznatih okolnosti… A kako bi prilagodba na nove životne situacije bila što „bezbolnija“, donosimo vam korisne savjete koje nam je uputila Doris Vlašić, dječja i adolescentna integrativna psihoterapeutkinja pod supervizijom, magistra psihologije, diplomirana pedagoginja. Doris ima višegodišnje iskustvo u radu djecom i mladima u sustavu odgoja i obrazovanja, kao i u privatnoj praksi iz područja psihologije i psihoterapije za djecu i mlade. Usmjerena je prema djeci, adolescentima i mladima s ciljem podrške pri razvojnim teškoćama i različitim problemima. Sudjelovala je na različitim edukacijama, seminarima i projektima te je ponosna nositeljica brojnih certifikata. 

 Uskoro počinje još jedna školska godina – izazov za učenike, roditelje, osobito za prvašiće. Kako ih možemo pripremiti za prvi dan nastave koji bi za njih trebao biti poseban i ispunjen lijepim uspomenama?

-Sami ste to lijepo rekli – škola je mjesto koje djetetu treba biti posebno i u kojem će dijete stvarati lijepe uspomene. Nažalost, djeci i roditeljima ponekad škola bude sve osim lijepih uspomena. Zbog toga,  molim sve roditelje da rasterete djecu, neka ih ohrabre i kažu da je škola mjesto gdje će razviti prijateljstva,  gdje će učiti,  gdje će usvajati znanja, vještine – onoliko koliko djeca mogu bez dodatnih pritisaka i nerealnih kako roditeljskih, tako i očekivanja okoline. To je nova životna faza, promjena koja ima određene karakteristike.  Ponekad se čini da su roditelji uzbuđeniji od djece. Naravno da ćemo potaknuti djecu da mogu više, bolje… Pomoći ćemo im da razviju visoko samopouzdanje kod sebe, ali moramo paziti koliko dijete može.

Najvažnije je pratiti dijete i njegove potrebe i nikako ne uspoređivati dijete s drugom djecom i njihovim uspjesima. Ako su roditelji opušteni, bit će i djeca.

Prevelika očekivanja roditelja, ponekad i nerealna, mogu negativno djelovati na djecu. Ocjene i učenička postignuća su, dakako, nešto oko čega bi se roditelji trebali brinuti, no ne na način koji samo njima odgovara. Je li to česta pojava, pogotovo u današnjim modernim vremenima?

-Prirodno je da skoro pa svaki roditelj želi da mu je dijete najbolje, da ne čini nikakve „pogreške“, ne daj Bože da radi nešto što su oni kao djeca/adolescenti radili. Sve što misle da su oni griješili, roditelji često nastoje ispraviti preko svoje djece, što je, naravno, pogrešno. Sve to proizlazi iz roditeljskog straha jer žele sve najbolje za svoje dijete.

 Ono čega bi roditelji trebali biti svjesni jest da uslijed previsokih, nerealnih očekivanja, često kod djece dolazi do povlačenja u sebe, bezvoljnosti, gubitka interesa za aktivnosti.

Također, u praksi često susrećem kako se kod djece postupno razvije strah od škole zbog prevelikih roditeljskih očekivanja. Tada odbijaju otići u školu. Pojavljuje se strah od loše ocjene i briga kako će okolina na nju reagirati. Dijete se boji da će razočarati roditelje i da će izgubiti njihovu ljubav.

Uvijek se rastužim kada upitam dijete: Kako ti je u školi, a ono odgovori: Stresno. Često se pitam je li važnije da je dijete u školi sretno i s vrlo dobrim/dobrim uspjehom ili da je pod stresom zbog nerealnih očekivanja? Smatram da ocjene i učenička postignuća nisu mjerilo vrijednosti jednog djeteta. Dužnost nas odraslih jest pomoći djeci da ne povjeruju kako ocjene određuju njihovu vrijednost. Ne zaboravimo da je svako dijete posebno i autentično. Pomozimo im da budu sretni i zadovoljni u školskim klupama.

Kako bismo trebali reagirati kada nam dijete kaže da mu je dosadno u školi, odnosno na koji način možemo stvoriti pozitivnu sliku o školi?

-Moramo biti svjesni da su djeca, pogotovo u ranoj adolescenciji, u razvojnoj fazi kada su im sve obveze dosadne i nezanimljive – a vršnjaci su broj 1. Zbog toga bi bilo poželjno da roditelji razgovaraju s djecom o svemu u školi, ne samo o ocjenama. Ako se razgovor svede samo na to: Koju si ocjenu dobio/dobila, kako nisi bolje naučio/naučila – škola će definitivno biti nepoželjno i dosadno mjesto. Djeca često osjete da roditeljsko raspoloženje ovisi o djetetovim ocjenama. Potičem i molim roditelje da ne izražavaju licem i riječima nezadovoljstvo svaki put kad dijete dobije ocjenu manju od one koju bi oni željeli. Pitati djecu što je bilo na malom/velikom odmoru, kakvi su prijatelji s kojima se druže – dopustiti djeci da se povjeravaju koliko žele i mogu.

Razgovorom usmjeravati djecu da budu privrženi i školi – a to znači da djeca osjećaju pripadnost školskoj zajednici i mreži odnosa s vršnjacima i nastavnicima. U tome je svakako ključna suradnja koja rezultira dobrim dječjim samopouzdanjem i uspjehom.

Školske obveze su nešto na što se svaki učenik treba priviknuti, no treba voditi računa i o razvojnim igrama te o slobodnim aktivnostima. Koliko su one važne za intelektualni razvoj djeteta?

-Osobno mi bude jako žao kada čujem da dijete od 12 godina tijekom ljetnog odmora govori: Mogu se još igrati samo malo, kada nastava počne – nema više igranja. Igra je posebno važna u predškolskoj i školskoj dobi. Uz to što je značajna za razvoj djeteta, također je oblik i sredstvo odgoja djeteta.

Roditelji, nažalost, često griješe i misle da nije dobro ako dijete ima slobodno vrijeme. Ako smo djecu upisali na 101 aktivnost uz redovno školovanje – ne znam kada dijete stigne uvidjeti što mu odgovara, što ne, na koji način bi mogao svoje slobodne vrijeme provesti i kreativno planirati i provesti. Nekada, kao da se misli ako djeca imaju više obaveza i nametnutih aktivnosti da će biti bolji. Djecu ponekad treba i pustiti. Kroz igru i kreativne aktivnosti kod djece se oslobađa kreativnost i unutarnji osjećaji.

Na učiteljima je velik i odgovoran zadatak – kako motivirati učenike da dobro uče, ali i stvoriti pozitivan međusobni odnos. On je itekako potreban za uspjeh, zar ne?

-Biti učitelj, nastavnik, profesor – nije lako. Istraživanja su pokazala da pozitivni odnosi nastavnika i učenika – bliskost i podrška – olakšavaju cjelokupno obrazovanje učenika. Kvalitetan odnos nastavnika i učenika je temeljna pretpostavka ostvarivanja pozitivnih ciljeva odgoja i obrazovanja. Djeca s boljom podrškom nastavnika više vole školu. Djeca cijene i osjete pozitivne postupke nastavnika (osjetljiva i topla interakcija s njima, dobra pripremljenost, podrška autonomiji učenika, neprisilno discipliniranje). Nikada nastavnik ne može znati što dijete nosi u sebi od kuće, koliko mu je teško – zbog toga je potrebno učiniti sve kako bi se djeca osjećala sigurno, sretno i zadovoljno u školi. Potrebno je čuti od njih kako vole svoju školu.

Često čujemo da su kazne „poželjne“ u odgoju. Što, primjerice, osjeća dijete kojem roditelj kaže da mora ići u kut zbog loše ocjene?

-Odbijam vjerovati da uopće postoje još roditelji koji svoju djecu šalju u kut. Već smo imale priliku razgovarati o ovoj temi kada sam istaknula i opet ponavljam da u svom radu uvijek zamolim roditelje da riječ kazna i dijete ne upotrebljavaju zajedno. Nažalost, odrasli često zaborave da su oni ti koji podučavaju djecu kako primjerenim postupcima tako i neprimjerenim. Naravno da se djetetu ne može dopustiti da radi što želi i da moraju postojati granice, ali opet smo mi odrasli tu koji ćemo usmjeriti dijete. Djecu trebamo učiti i pokazati svojim primjerom da svi imamo obaveze i trebamo se potruditi izvršiti ih.

Ako uočimo da dijete ima neke strahove ili komunikacijske poteškoće,  kada je potrebno zatražiti stručnu pomoć?

-Stalno potičem roditelje, učitelje, razrednike, profesore da se ne ustručavaju potražiti podršku i pomoć stručnjaka. Djetetov emocionalni rast i razvoj nam svima treba biti na prvom mjestu. Ako se primijeti bilo što, bilo kakva promjena kod djeteta, pogotovo ako nije uobičajeno djetetovo ponašanje - bolje je razgovarati sa stručnjakom – koji će savjetovati, procijeniti i uputiti roditelje je li potrebna daljnja podrška stručnjaka ili ne. Pogotovo u današnjem internet svijetu koji je preplavljen različitim sadržajima koji ponekad i nisu primjereni za našu djecu i mlade, a oni ih nažalost prate i slušaju.

Kako Vi, kao psihologinja i psihoteraeputkinja, možete pomoći učenicima, nastavnicima, ali i roditeljima da razviju i održe svoje potencijale?

-Nažalost, živimo u teškim vremenima i općenitom osjećaju nezadovoljstva. Trčimo iz aktivnosti u aktivnost i ni u jednoj ne osjećamo zadovoljstvo. Potrebno je koliko nam god mogućnosti dozvoljavaju da zastanemo i ne zaboravimo kako su zapravo odrasli modeli prema kojem uče djeca. Ako među odraslima nema razumijevanja i suosjećanja, što možemo očekivati od djece i mladih? Mislim da se puno priča o ljubavi, a malo se primjenjuje.

Ako nosimo mir u sebi, ljubav u srcu, strpljenje jedni prema drugima, međusobno razumijevanje, i ako nam je vrijeme ispunjeno trenucima  -  samo tada smo dobar model našoj djeci. U takvoj atmosferi, sigurno neće izostati ni razvoj potencijala.