Udruženje 'Srce za djecu oboljelu od raka' već 23 godine pruža podršku djeci oboljeloj od raka i njihovim obiteljima od prvog dana uspostave dijagnoze maligne bolesti i dalje kroz sve faze njihove borbe, koja je zahtjevna, složena i neizvjesna. 

U početku to je borba za život, popraćena potpunom promjenom načina života cijele obitelji, da bi, potom, postala cjeloživotna borba za povratak kvalitetnom životnom procesu, kakav djeca i mladi zaslužuju.

Psiholog/psihoterapeut Udruženja Aldina Selimagić-Šljivo pojašnjava da liječenje malignih bolesti kod djece nije samo medicinski proces, borba je to koja zahtijeva ljubav, razumijevanje i zajedništvo. 

Kako je kazala, psiholozi, socijalni radnici i zajednica zajedno grade most između bola i nade, između bolesti i života. S tim u svezi, ona ističe efikasnost psihoonkologije, znanstvene discipline koja se bavi psihološkim reakcijama osoba oboljelih od malignih bolesti i reakcijama članova obitelji, tj. proučavanjem psiholoških, socijalnih, bihevioralnih, duhovnih i etičkih problema osoba oboljelih od malignih bolesti. U okviru toga se i pedijatrijska psihoonkologija, kao posebna znanstvena oblast, intenzivno razvija.

Selimagić-Šljivo podsjeća da se pedijatrijska onkologija razvija od 1948. godine u Americi, a u Federaciji BiH već 15 godina kad Udruženje 'Srce za djecu oboljelu od raka' kreće s realizacijom psihosocijalne podrške djeci na intenzivnom bolničkom liječenju, njihovim roditeljima i obiteljima te se vremenom ta aktivnost unaprjeđivala i mijenjala sukladno potrebama oboljele djece i njihovih obitelji. Nakon godina iskustva, u oblasti pružanja psihosocijalne podrške, postaje programska aktivnost Udruženja.

Naša zadaća je biti tu: Uz oboljele i njihove obitelji kroz sve faze 

- Jedino smo udruženje u Federaciji BiH koje sustavno pruža podršku oboljelom djetetu i njegovoj porodici, od trenutka priopćavanja dijagnoze, tijekom svih faza liječenja, ali i po završetku liječenja, vodeći se preporukama evropske Radne grupe za psihosocijalne aspekte u pedijatrijskoj onkologiji, pojasnila je. U cilju unaprjeđenja kvaliteta psihosocijalne podrške i prepoznavanja uloge psihologa/psihoterapeuta, Udruženje je ranije ovog mjeseca okupilo u Sarajevu stručnjake iz oblasti mentalnog zdravlja iz zemalja regije koji pružaju psihosocijalnu podršku djeci oboljeloj od malignih bolesti na kematoonkološkim odjelima, udrugama, roditeljskim kućama. 

- Nakana nam je bila veće uvažavanje i integracija psihoonkoloških usluga u zdravstvene i socijalne sustave, što je jako bitno jer može rezultirati većoj dostupnosti tih usluga i bolje podrške pacijentima, istaknula je i ukazala da se djeca osjećaju manje izolirano kad znaju da nisu sama. Podrška zajednice obuhvaća sve oblike pomoći koje dolaze izvan medicinskog sustava od strane obitelji, prijatelja, škola, nevladinih organizacija, lokalnih vlasti pa do šire javnosti.

Domaćin i organizator 'Dana pedijatrijske psihoonkologije' bilo je Udruženje 'Srce za djecu oboljelu od raka', uz superviziju prof. dr. Tamare Klikovac, kliničke psihologinje, psihoterapeutkinje i vanredne profesorice na Odjelu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu za psihologiju, u partnerstvu s Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike. Razmjenom pozitivnih praksi i iskustava stručnjaka iz regije, sudionici skupa su željeli identificirati najbolje metode i alate za pružanje podrške djeci oboljeloj od raka i njihovim obiteljima, poboljšati kvalitetu usluga kroz usvajanje inovativnih pristupa, prilagođavanje metoda specifičnim potrebama djece i obitelji te osiguravanje kontinuiteta podrške tijekom te nakon liječenja. Neprocjenjiv oslonac za djecu oboljelu od raka i njihove obitelji su Roditeljske kuće, koje u BiH djeluju u Sarajevu i Tuzli. Smještene u blizini pedijatrijskih klinika, te kuće pružaju besplatan smještaj, osnovne životne potrepštine i psihosocijalnu podršku obiteljima koje dolaze iz udaljenih dijelova BiH. - U trenucima kad se obitelji suočavaju s neizvjesnošću, strahom i iscrpljujućim tretmanima, Roditeljska kuća pruža osjećaj doma, sigurnosti i zajedništva. 

Djeca se liječe uz prisustvo roditelja, što dokazano smanjuje stres, bol i emocionalnu izolaciju. Roditeljska kuća je dom daleko od doma, ističe psiholog/psihoterapeut Selimagić-Šljivo, koja je pojasnila i da psihološka podrška djeci tijekom liječenja ima dugoročne efekte. Naime, pravodobna psihološka intervencija smanjuje rizik od razvoja trajnih emocionalnih smetnji, pomaže u očuvanju kvalitete života tijekom i nakon liječenja i jača otpornost djeteta i porodice, olakšava reintegraciju u svakodnevni život.

U terminalnoj fazi bolesti, fokus se preusmjerava na palijativnu njegu, skrb koja ne liječi, već olakšava. U tom periodu, psihološka podrška postaje još bitnija. Djetetu, naime, treba omogućiti dostojanstven oproštaj, a obitelji prostor za tugu, razumijevanje i pripremu za gubitak. 

Nakon gubitka, proces žalovanja je dug i bolan. Psiholozi, grupe za podršku i zajednica trebaju pomoći roditeljima da pronađu smisao, da se izraze i da nastave živjeti s uspomenom, a ne samo s gubitkom. 

- Naš program uključuje grupne radionice podrške za tugujuće roditelje, ali i individualni pristup kroz posjete nakon gubitka. Oblici podrške su i grupne sesije s psihoterapeutima, individualni posjeti obiteljima nakon gubitka, siguran prostor za emocije koje često nemaju gdje biti izrečene, povezivanje s drugim roditeljima koji prolaze kroz sličan proces. Naš zadaća je biti tu - ne govoriti, već slušati. Ne da brišemo bol, već da ju nosimo zajedno, poručila je na koncu u razgovoru za Fenu psiholog/psihoterapeut Udruženja Srce za djecu oboljelu od raka Selimagić-Šljivo.