Kad govorimo o mentalnom zdravlju djece, ključna riječ je - otpornost. Djeca koja znaju prepoznati i nositi se sa svojim emocijama ne samo da se lakše oporavljaju od razočaranja već rjeđe pate od depresije, tjeskobe i negativne slike o sebi, piše index.

Prema riječima psihologinje Julije Frage, postoji jedan obrazac koji se redovito ponavlja kod djece koja emocionalno bolje funkcioniraju - imaju roditelje koji znaju kako se nositi s vlastitim emocijama.

Drugim riječima, kad dijete vidi da mama ili tata ne skrivaju emocije i da ih ne smatraju nečim čega se treba sramiti, nego ih prihvaćaju kao dio života, i ono samo uči isto. Emocije ih ne plaše niti preplavljuju, već im služe kao korisni signali, baš kao glad ili žeđ, koji nam govore što nam treba. Evo četiri navike koje takvi roditelji imaju i koje svatko može uvježbati.

Primjećuju i uvažavaju vlastite emocije
Roditelji koji žele odgojiti emocionalno svjesnu djecu ne potiskuju svoje osjećaje. Oni znaju da ignoriranje emocija samo pogoršava stvari. Umjesto toga, osvještavaju ih i imenuju: "Sad se osjećam..." i jednostavno nadopune rečenicu.

Tako priznaju sebi što proživljavaju i otvaraju prostor da se pobrinu za sebe - možda tako da postave granicu, popričaju s prijateljem ili odu u šetnju. Djeca tada uče da su emocije jednako važne za zdravlje kao i san ili tjelesna aktivnost.

Znaju se smiriti kad su pod stresom
Emocije su zarazne. Ako nas može uplašiti film koji gledamo, zamislite kako dijete reagira kad vidi roditelja u panici. Zato je važno da roditelji nauče smiriti vlastite reakcije kako ih ne bi prenijeli na djecu.

Jedna jednostavna tehnika je ritmičko disanje - udah brojeći do pet, izdah također do pet, i tako dvije minute. To pomaže smiriti živčani sustav i ublažiti intenzivne osjećaje. Važno je napomenuti da emocije ne treba potiskivati, ali ponekad je korisno uzeti pauzu i smiriti se prije nego reagiramo - pogotovo pred djecom.

Ne dijele emocije na "dobre" i "loše"
Ljudi često misle da su neke emocije poželjne (poput sreće), a druge loše (poput ljutnje ili tuge). No sve emocije su informacije. Tuga nam pokazuje da nešto trebamo oplakati. Ljutnja nam ukazuje da su možda naše granice prekoračene. Strah nas upozorava na opasnost.

Roditelji koji ne osuđuju vlastite osjećaje neće ni djeci slati poruku da su njihovi osjećaji "krivi". Umjesto toga, mogu reći sebi: "Ne moram osuđivati svoje osjećaje" ili "Taj osjećaj se vraća, ali proći će."

Razmišljaju o vlastitim emocijama i iskustvima iz djetinjstva
Način na koji su naši roditelji reagirali na naše emocije oblikovao je i naše obrasce. Ako smo naučili da su tuga ili ljutnja nešto što treba skrivati, možda ih sada i sami izbjegavamo ili se osjećamo loše kad ih osjetimo.

Zato je korisno postaviti si pitanja poput: "Kako su moji roditelji reagirali kad sam bio tužan, ljut ili uplašen?" i "Što ja želim raditi drukčije sa svojom djecom?".