Razgovarala: Vesna Hlavaček

Ovih dana odjeknula je vijest da je Šime Strikoman, vodički fotograf, diplomirani filmski i televizijski snimatelj, dobio međunarodnu turističku nagradu FEST- ‘Antonio Conte’ 2020, za izniman kulturološki doprinos promociji turizma s projektima – ‘Milenijska fotografija’, ‘Terra Croatica’ i ‘Festival Žudija. Bio je to povod da Strikomana zamolimo za razgovor.

Milenijska fotografija postala je brend u posljednjih 20 godina, koliko se njom bavite... Kako ste uopće došli na ideju za takav pothvat?

-Kako se približavao novi Milenij, a bila je 1999. god. želio sam napraviti nešto što bi obilježilo za ovu generaciju, prelazak iz drugog u treći Milenij. Najprije sam razmišljao da za svoje Vodice izdam knjigu na tu temu. Kako se pokazalo da je to izdavački nerealno, pitao sam se  da li bi jedna fotografija mogla svjedočiti o tom vremenu. Studirajući ili razmišljajući, shvatio sam da će lica ljudi govoriti puno o tom vremenu. Ideju sam iznio prijateljima i kad sam čuo od njih da bi rado došli na to snimanje, odlučio sam pozvati građane Vodica da mi dođu pozirati za tu Milenijsku fotografiju. Na kraju 1999. godine uvidio sam da je kraj Milenij 2000. godine, pa sam imao vremena pripremiti se da se što više građana odazove na to snimanje. Odredio sam datum 5. studeni 2000. godine. Poduzeo sam niz radnji da se to osmisli što bolje, da bude pravi događaj. Preko medija sam uputio poziv na snimanje. Razgovorom sa ravnateljem Osnovne škole, sa svećenikom, predsjednicima raznih udruga u Gradu, stvorio sam atmosferu za taj događaj. Pozvao sam najstariju stanovnicu Oršulu Bilan  (102 godine) i najmlađu bebu (Petru Juričev Grgić ) od 15 dana da budu na snimanju. Da bi snimanje bilo što profesionalnije, zamolio sam zapovjednika JVP iz Šibenika da vatrogasci dođu sa vatrogasnim ljestvama visine 30 metara. Na sam dan snimanja okupilo se više od tisuću građana na glavnom trgu u Vodicama. Događaj je izazvao oduševljenje i tako je nastala prva fotografija. Mislio sam da je to jedina takva fotografija kojom sam htio obilježiti prelazak iz jednog u drugi Milenij, ali su mi počeli stizati upiti za snimanje u Šibeniku u čast otvorenja spomenika kralju Petru Krešimiru IV. Mediji su dobro izvijestili o tom događaju što je izazvalo veliku pažnju gledatelja i čitatelja, jer takvo nešto nitko u svijetu nije napravio za obilježavanje takvog događaja.

Koliko ste takvih fotografija do danas ostvarili u zemlji i svijetu?

-Kako su stalno dolazili upiti iz drugih gradova za obilježavanje raznih događaja, obljetnica, tako sam snimio 722 događaja u 222 grada i u 6 država, od toga u Zagrebu 91 fotografiju, u Šibeniku 65, u Splitu 36, u Dubrovniku 19, u Zadru 35 itd. To je tražilo puno putovanja, pa sam sa svojim autima prešao oko 1.500.000 kilometara, a sudjelovalo je oko 500.000 ljudi.

Svaka od njih mali je podvig. Kako i koliko dugo teku pripreme?

-Nakon što dobijem upit ili poziv, pregledam teren i razradim ideju zajedno sa naručiteljem - milenijskim prijateljem - prilazim realizaciji. Ponekad traje i duži vremenski period. Neki od događaja je trebao i do tri godine da bi se realizirao od ideje do samog snimanja. 

Kamo Vas je sve Vaše umijeće vodilo?

-Osim što smo najviše radili u Hrvatskoj, veseli me da sam radio u susjednoj Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Češkoj, Austriji i Mađarskoj.

Puno ste toga realizirali i u BiH... Osvrnimo se prije svega na ono što ste ostavili Mostaru...

-Kao producent i režiser namjenskih filmova u tvornici Aluminij u Mostaru, došao sam u priliku predložiti i snimanje Milenijske fotografije. Zaželio sam da se snime svi radnici tvornice i dogovorio sa direktorima da to bude u krugu tvornice 18.10.2006. Za snimiti sve radnike iz tri smjene bilo je potrebno sve dobro  dogovoriti da  se ne zaustavlja rad u tvornici. Tako je snimanje izvršeno u 9 sati ujutro kada je najbolja situacija sa svjetlom. Na podu smo iscrtali logo tvornice i natpis ALUMINIJ i na crte postavili ljude. To su bile 72 i 73 Milenijska fotografija.

U kojim ste još bh. gradovima boravili, radili? Kakva sjećanja nosite?

-U BiH smo stvarno dosta radili. Tako osim u Mostaru, radili smo u Posušju, Ljubuškom, Kupresu, Grude, Bosansko Grahovo, Rakitno, Bijelo Brdo kod Dervente, Ključ, Livno, Donja Mahala kod Orašja. U svim tim gradovima smo ima iste uvjete kao u Hrvatskoj, jer su svi vidjeli kako se to radi. Svugdje smo osjetili dobrodošlicu i srdačnost.

Prisjetite se svojih pothvata u domovini...

-Svaki projekt je imao svoje poteškoće. Radeći tako na trgovima, sportskim terenima i drugim mjestima za koje bih procijenio da zadovoljavaju parametre koje imaju moje Milenijske fotografije, mnogi prolaznici bi rekli „Pašće Vam kiša, biti će zima, ajme puno je vruče….“

Unatoč tome, mi nastavljamo svoj posao i supruga, koja je sa mnom u timu, bi im rekla „ Ako padne kiša mi ćemo ponovno sve nacrtati“ ili „tamo di mi dođemo nema kiše“.

Jako je teško opisati  sve situacije na 700 događaja. Uz Milenijske fotografije imam još svoja dva branda: TERRA CROATICA i Vodički festival žudija. U svojih 50 godina druženja s fotoaparatom radio sam puno dokumentarnih filmova. Direktor fotografije sam u tri igrana filma. Isto tako sam autor i producent u nekoliko namjenskih filmova za Tvornice aluminija u Šibeniku i u Mostaru.

Ostavili ste svoj umjetnički trag i izvan Hrvatske i BiH...

-Zahvaljujući posebnosti projekta Milenijske fotografije počeli su stizati pozivi i izvan granica RH i BiH. Tako sam snimao i u Sloveniji s gospođom Renatom Picej. To su bile Milenijslke fotografije na temu Festivala solzica u Ravne na Koroškem, Dravogradu i Bleiburgu. U Mađarskoj, u Budimpešti su snimljene dvije fotografije sa Hrvatskom Osnovnom i Srednjom školom (HOŠIG) Milenijska posvećena Faustu Vrančiću i Matiji Petru Katančiću.

U Pragu smo zajedno sa Veleposlanstvom RH i gospođom Marijanom Borić snimili tri Milenijske; Nikola Tesla, Faust Vrančić i Josip Juraj Strossmayer.   

U ovoj ste godini željeli proslaviti 20. obljetnicu rada... No,kako praviti milenijske fotografije u uvjetima pandemije?

-Nakon raznih ideja, već od prošle godine,  kako proslaviti 20ti rođendan Milenijske fotografije, morao sam po preporuci Županijskog epidemiološkog centra označiti taj dan sa što manje ljudi. Tako sam došao na ideju da na Trgu na kojem je snimljena Prva Milenijska fotografija, napravim Sunce ( u zrakama su bila ispisana imena svih 222 grad)  u kojima sam snimao u ovih 20 godina. U sredini sam sa kutijama puzzli (pedesetak Milenijskih fotografija) ispisao brojku 20 a na snimanje su došli moji prijatelji koji me prate od samog početka. Tu je bila i djevojka Petra Juričev Grgić koja je na prvoj fotografiji imala samo 15 dana. 

Ipak, pronašli ste način da nastavite raditi, komentirati pandemiju svojom umjetnošću...

-Većina ostvarenih Milenijskih fotografija je u ovom vremenu zadržala svoje poruke, kao i ranijih godina, ali bez puno ljudi. Tako smo napravili Milenijsku u uskrsnom vremenu bez ljudi, pa sa jednim čovjekom, sa dvoje ljudi i kao sa rođendanskom fotografijom sa maksimalno dvadesetak ljudi. Da bi i te Milenijske fotografije imale poruku svaka je ispunjena slikovnom scenografijom ovisno o podlozi na kojoj se snimala i poruci koja se slala.  

Osobito ste zahvalni vatrogascima?

-U Milenijskom svijetu, svaka fotografija zahtijeva puno tehničkih elemenata da bi snimanje i režija bili uspješni. Jedan od bitnih momenata je snimanje velikih scena u prostoru sa visine i do 30 40 metara. Tu visinu mogu postići samo vatrogasne ljestve. Od snimanja prve Milenijske su se odazvali vatrogasci JVP Šibenik i tako redom i u drugim gradovima. Ovom prilikom se zahvaljujem svim vatrogasnim postrojbama u Hrvatskoj i ostalim državama. Osim iz vatrogasnih ljestvi snimao sam i iz drugih dizalica. Nekoliko Milenijskih je snimljeno uz pomoć helikoptera MORH-a.  

Koliko ste se angažirali kao filmski i TV snimatelj, producent,uz inovativne projekte o kojima razgovaramo?

-Osim puno snimljenih dokumentarnih filmova, autorskih filmova i igranih filmova o kojima sam prije govorio, mogu spomenuti da sam u ovo vrijeme snimio film „Bolski turizam u doba korone“ redatelja Ivice Jakšića Čokrića-Puka. Radnja filma govori o posjetu u doba korone 300 kartonskih turista poznatom turističkom mjestu Bol na otoku Braču. Film je sad u fazi montaže. Film se montira u dužini od oko 75 minuta i namjeravamo ga prikazivati u kinima kao cjelovečernji film.

Što Vam znači ova nagrada, koja nije jedina?

-Uz mnogobrojna priznanja koja sam dobio do sada za svoj rad i ova zadnja Povelja, mi puno znači. Ova nagrada me tjera da ustrajem u svojoj misiji očuvanja ljudskog u čovjeku, ljubav čovjeka za drugog čovjeka.

Pripremate zanimljive nove projekte?

-Već 4 godine zajedno sa gospođom Jadrankom Nejašmić, na otoku Braću radim na novoj Terri Croatici „Bročko blogo“. U njoj ćemo u slici i riječi prikazati život na otoku Braću od doba Ilira do danas. Uz fotografiju radi se i film.