Današnji profesionalni sport uglavnom vežemo uz velike iznose novca koji se tamo vrte prvenstveno u nogometu koji je posljednjih godina u drugi, ili treći plan, gurnuo sve druge sportove.

U još nekim ekipnim sportovima profesionalizam je itekako moguć, dok ostali balansiraju na granici amaterizma iako su njihov angažman, posvećenost, trud u najmanju ruku jednaki.

Na primjer nogometaši Burnleya, koji se bore za opstanak u engleskoj Premier ligi, imaju tjedne plate između 20.000 i 55.000 funti. Tjedna plata najbolje plaćenog igrača Manchester Cityja (400.000 funti) djeluje nevjerojatno u odnosu na 3 milijuna dolara koje je po procjenama tijekom karijere (na stazi i van nje) zaradio danas 37-godišnji svjetski rekorder u maratonu, Eliud Kipchoge. Košarkaš LeBron James je prošle godine zaradio 39 milijuna dolara samo od ugovora sa svojim klubom, LA Lakersima.

Oko atletike kao “kraljice sportova” generalno se nikad nije vrtilo puno novca, a tako je i danas.

 - Većina vaših omiljenih trkača su bez prebijene pare i neosigurani, napisao je na Twitteru gorku istinu Noah Droddy, američki dugoprugaš sa vrhunskim rezultatima iza sebe.

Zato nisu rijetki primjeri gdje ovakvi sportaši ulažu ogroman trud u svoj trening, a ujedno rade puno radno vrijeme, što često djeluje nezamislivo. Ipak niz olimpijaca upravo ovako funkcionira.

Amerikanka Sara Vaughn (35), majka četvero djece koja radi kao agent za nekretnine, uz obim od 160km trčanja tjedno juri Olimpijske igre.

 - Imam izvrsnu pomoć svoje okoline, prvenstveno supruga, a onda i prijatelja u gradu. Pomažu mi i roditelji prijatelja moje djece, kazala je Sara.

Primjer je i zaposlena američka rekorderka u maratonu (2:19:12), Keira D'Amato, medicinska sestra Sarah Sellers koja se za trening snalazi između teških smjena, Japanac Juki Kavauči u godinama kad je radio u školi i osvojio Boston Marathon.

Stadionska atletika je nivo više po atraktivnosti za sponzore u odnosu na ulično trčanje pa je ogromna razlika između onoga što može zaraditi vrhunski sprinter i olimpijski maratonac. Ako nije u rangu olimpijskog maratonca, i to u nekoj uređenoj državi, onda se sponzorstva i zarade svode na spomenutu izjavu Droddyja, ili preživljavanje.

Pričati u ovom kontekstu o stanju u Bosni i Hercegovini je gotovo besmisleno, jer osim Amela Tuke, koji je jedini vrhunski atletičar, s pravim sponzorskim ugovorima, sve se svodi na puni amaterizam.

U tom smislu je ulično trčanje zadržalo sportsko – romantičnu razinu, i to u svjetskim razmjerima, kakvu je sport generalno možda zadnji put imao u 80-tim godinama prošlog stoljeća. Bez poimanja sporta kao vrlo unosnog biznisa, gledanja kroz novac, već kao zabavnu, hobi aktivnost - i to je tako za preko 99 posto onih koji se bave trčanjem.

S druge strane, i ako se prisjetimo koji napori su potrebni za dostizanje maksimuma vlastitih kapaciteta, to je ujedno i mana sporta jer bi svako trebao biti adekvatno nagrađen za uloženi trud.

Influenserski utjecaj

Od samog rezultata u mnogim sportovima danas više vrijedi sportsko – influenserski utjecaj. Za zaradu je vrlo često važnije imati jake kanale na društvenim mrežama, nego biti bolji sportaš.

 - Morate sagledati širu sliku. Kompanije ne daju sportašima novac u dobrotvorne svrhe; oni to rade zbog marketinške investicije i traže povrat investicije. A trenutno oni, što po mom mišljenju nije baš idealno, više gledaju prema društvenim mrežama i influenserima. Oni su vrlo jeftini za marketing, a proizvodi brendova su preko njih pred očima publike. Maratonac sa 2:20 rezultatom koji također ima dron i odličan Instagram ili YouTube kanal bi mogao dobiti publiku, dok 2:05 maratonac naporno trenira i posvećuje se sportu. Prosječna osoba ne razumije tu razliku od 15 minuta. Jedan će tu kompaniju koštati mnogo novca (top trkač neinfluenser), a drugi uopće ne košta puno (trkač influenser). Uz to će skrenuti pažnju puno očiju na proizvod, rekao je Ben True, američki dugoprugaš.

On, Noah Droddy i Andy Bayer su prošle godine izgubili sponzorske ugovore iako su sva trojica među 10 najboljih svih vremena u svojim disciplinama.

Piše: Ersan Bijedić

desk@dnevni-list.ba