Roditelji prirodno žele biti uz svoju djecu, pružiti im utjehu, vodstvo i zaštitu. No, ponekad ta želja prelazi granicu i pretvara se u potrebu da se bude posvuda i u svakom trenutku. Taj fenomen poznat je kao "čičak roditeljstvo" ili "roditeljstvo na čičak", pristup koji proizlazi iz ljubavi i dobrih namjera, ali čiji utjecaj na djecu i same roditelje može biti duboko negativan, piše HuffPost, koji je o ovoj temi razgovarao s psiholozima i stručnjacima za dječji razvoj.

Što je "čičak roditeljstvo"?
"'Čičak roditelj' je skrbnik koji ostaje stalno vezan za svoje dijete - fizički, emocionalno, mentalno i/ili logistički", objašnjava klinička psihologinja i autorica Jenny Yip. "Za razliku od helikopter roditeljstva, koje uključuje nadzor odozgo, 'čičak roditeljstvo' znači ostati stopljen s djetetom. Roditelj pomno prati djetetova iskustva, često intervenirajući pri prvom znaku nelagode, izazova ili neizvjesnosti."

U suštini, roditelj se drži djeteta poput čička i intervenira umjesto da dopusti djetetu da se samo nosi s razočaranjem, frustracijom ili dosadom. Iako je snažna povezanost ključna za dječji razvoj, ovakav pristup može postati problematičan. "Kako dijete sazrijeva, važno je dati mu prilike da samostalno istražuje. Ako roditelji nikada nisu odvojeni od svoje djece, djeca ne dobivaju tu priliku i propuštaju naučiti važne vještine poput otpornosti i neovisnosti", kaže trenerica roditeljstva Kristene Geering. Takvo roditeljstvo potiče nezdravu simbiozu između djece i skrbnika.

"Namjera je obično ljubav, zaštita i želja za sprječavanjem poteškoća. Ali nenamjerni učinak može izgledati kao stalno nadziranje, brzo spašavanje i poteškoće u davanju djetetu dovoljno prostora za preuzimanje rizika ili samostalno rješavanje problema", dodaje pedijatrijska psihologinja Ann-Louise Lockhart.

S druge strane priče, postoje i djeca koja se osjećaju vrlo "zalijepljeno" za roditelje. Ta djeca mogu tražiti stalnu fizičku blizinu, ovisiti o roditelju za emocionalnu regulaciju i teško se odvajati. Iako su takve faze normalne, mogu doseći nezdrave razine. "'Čičak djeca' obično su proizvod 'čičak roditelja'", ističe Yip. "Važno je naglasiti da ta djeca nisu po prirodi 'potrebita'. Jednostavno su naučila da je bliskost najsigurniji način za snalaženje u neizvjesnosti."

Koje su mane, a koje prednosti?
"'Čičak roditelji' obično su brižni, osjetljivi i duboko angažirani. Djeca se često osjećaju vrlo voljeno i podržano, što je divno", kaže Lockhart. U ranim godinama, osjetljiva briga pomaže djeci da se osjećaju emocionalno sigurno i jača vezu s roditeljima. No, pravi problemi nastaju s vremenom, jer pretjerana uključenost ograničava djecu.

"Izazovi nastaju kada se ta bliskost ne razvija kako dijete raste", upozorava Yip. "Ako roditelji dosljedno uskaču kako bi spriječili nelagodu, djeca će se boriti s razvojem autonomije, toleriranjem frustracije i povjerenjem u vlastite sposobnosti." To u konačnici doprinosi tjeskobi, ovisnosti i perfekcionizmu. Umjesto da uče lekciju "Mogu raditi teške stvari", djeca odrastaju s porukom "Najsigurniji sam kada netko drugi upravlja životom umjesto mene."

 
 Tekst se nastavlja ispod oglasa  
 
Posljedice mogu biti dugoročne. "Šokantni su nedostaci koje ova djeca imaju", tvrdi klinički psiholog John Mayer. "Često ne poznaju uobičajena društvena ponašanja jer su roditelji intervenirali umjesto njih. Imaju sukobe u odnosima i vode oštećene, slomljene odrasle živote." Uz to, takav odgoj šalje poruku da su neugodni osjećaji loši i da ih treba izbjegavati, što može dovesti do nepotrebne anksioznosti.

Ovaj pristup iscrpljuje i roditelje. "Roditelj koji nikada ne dobije predah može se osjećati preopterećeno i biti na putu prema izgaranju", kaže Geering. "Ključno je uzeti vremena za sebe, partnere i prijatelje." Stalna briga dovodi do emocionalne iscrpljenosti, osjećaja prestimuliranosti i nepotrebne krivnje.

Što učiniti umjesto toga?
Ako prepoznajete ove sklonosti, prvi korak je priznati si da ste djetetu pomogli stvoriti čvrstu privrženost, što je dobra stvar. "Sada trebate početi graditi načine kako ih potaknuti da se puste i samostalno istražuju malo po malo", savjetuje Geering. Cilj je postići ravnotežu između autonomije i povezanosti.

Stručnjaci savjetuju postupan pristup. "Ne morate ići od 'čičak' do potpuno pasivnog pristupa", kaže Lockhart. "Zastanite prije spašavanja. Dajte djetetu priliku da prvo pokuša. Dajte mu ograničene izbore kako bi moglo samo odlučivati. Prepoznajte napredak riječima: 'Vidjela sam kako si to sam shvatio. Trebao bi biti ponosan na sebe.'"

Yip predlaže stvaranje strukturiranog prostora za neovisnost, poput davanja zadataka primjerenih dobi koje dijete obavlja bez pomoći. Umjesto da radite stvari za dijete, postavljajte pitanja poput: "Koji je tvoj plan?" ili "Razmislimo o tome zajedno." Pokažite samopouzdanje izjavama poput: "Vjerujem ti. Možeš raditi teške stvari."

Djeca će uvijek trebati svoje roditelje
Ključno je da i roditelji nauče tolerirati vlastitu nelagodu. "Roditelji često spašavaju jer im tjeskoba naglo poraste. Dopustite tim trenucima da prođu bez uskakivanja", dodaje Yip. Ponekad je strah roditelja, a ne djetetove potrebe, ono što pokreće pretjeranu bliskost.

Važno je zapamtiti da će djeca uvijek trebati svoje roditelje. "Moja djeca imaju 26 i 28 godina, i još uvijek žele potvrdu, ljubav i podršku od mene", kaže autorica Susan Groner. U redu je i primjenjivati različite pristupe s različitom djecom, ovisno o njihovim potrebama.

Konačni cilj je potaknuti cjeloživotnu otpornost. "Naša uloga kao roditelja je biti sigurna baza iz koje djeca mogu istraživati, a ne sidro koje ih sprječava da se kreću", zaključuje Yip. "Kada se roditelji postupno povuku, djeca gotovo uvijek iskorače naprijed." Vaš posao nije eliminirati svaku borbu, već hodati uz dijete dok uči da je sposobno samo se nositi s izazovima svijeta, piše index.