Mostar se već duže vrijeme suočava s tihom, ali razarajućom krizom koja direktno pogađa biološki opstanak grada. Dok se lokalne vlasti hvale turističkim rekordima, novim letovima i kozmetičkim uređenjem ulica, tisuće stanovnika Mostara prolazi kroz stambeni pakao. Za mlade bračne parove i obitelji koje nisu imale sreću da naslijede nekretninu, život u gradu na Neretvi postaje ekonomski nemoguć. 

Kirija pojela minimalnu plaću

Tržište nekretnina u Mostaru potpuno je izmaknulo kontroli. Cijene najma dvosobnih stanova na iole pristojnim lokacijama dosegnule su vrtoglavih 900 KM plus režije, dok se primjerice jednosobni stanovi izdaju i po 700 KM, garsonijere po 500…

Kada se ta brojka stavi u omjer sa stvarnim primanjima građana dolazi se do apsurdne i može se slobodno reći opasne računice. Minimalna plaća u Federaciji BiH praktički je niža od cijene prosječnog mjesečnog najma. To znači da čak i ako jedan član obitelji radi za minimalac, njegova kompletna mjesečna zarada nije dovoljna ni da pokrije sam zakup stana s režijama. Ukratko, stanarina i režije za dvosoban stan iznose oko 1250 KM, a minimalna plaća je 1027 KM. 

Kada se tome dodaju režijski troškovi, koji tokom zimskih i ljetnih mjeseci zbog grijanja i hlađenja dodatno rastu, te potrošačka korpa koja konstantno raste, jasna je poruka - tko nema svoj stan, u Mostaru nema šta tražiti.

Totalna anarhija: Gdje su porezna uprava i inspekcije?

Ono što najviše frustrira građane (koji nemaju vlastitu nekretninu) jeste osjećaj apsolutne pravne nesigurnosti i anarhije. Tržište najma u Mostaru u ogromnom postotku funkcionira u sivoj zoni. Stanodavci diktiraju uvjete kako žele, podižu kirije preko noći, a ugovori o najmu su prava rijetkost. Iako bi svako iznajmljivanje moralo biti prijavljeno, a porez uredno plaćen, Porezna uprava i nadležne inspekcije ostaju potpuno pasivne. Nitko ne kontrolira porijeklo imovine, niti se itko bavi time što se na crno vrte milijuni maraka. Dok obični radnici plaćaju porez na svaku zarađenu marku, profiterski lobi u oblasti nekretnina prolazi potpuno nekažnjeno.

Političko sljepilo

Veliki broj stanovnika Mostara je u dugovima, mladi svakodnevno pakiraju kofere za Njemačku i Irsku jer ovdje ne mogu zasnovati dom (ako ga nisu naslijedili), ali lokalni političari, Gradsko vijeće i gradonačelnik se uopće ne bave ovom temom.

Za mostarske donositelje odluka stambena kriza kao da ne postoji. Dok europski i svjetski gradovi uvode stroga ograničenja rasta kirija, subvencioniraju stambeni prostor za obitelji i grade fondove socijalnih stanova, mostarska administracija je zabavljena unutarstranačkim kalkulacijama i nacionalnim balansima. Na sjednicama Gradskog vijeća raspravlja se o svemu osim o tome kako spriječiti da Mostar postane grad staraca i praznih stanova koji služe isključivo za „stan na dan“.

Kome ostaje grad?

Zbog najezde turista i platformi poput Bookinga i Airbnb-a, dugoročni najam u Mostaru polako izumire. Stanodavcima je isplativije stan izdati turistu na tri dana nego domaćoj obitelji na tri godine. Rezultat toga je da domaće stanovništvo biva istisnuto iz vlastitog grada. Dodatni problem je i činjenica kako je današnje društvo postalo apsolutno pohlepno, a uz to i nemoralno. 

Ako se hitno ne uvedu regulatorni mehanizmi, ako se ne pokrenu inspekcije i ne stane u kraj divljanju cijena, Mostar će doživjeti potpuni demografski slom. Grad ne čine zidovi, mostovi ni restorani. Grad čine ljudi, a mostarski političari svojom šutnjom i neradom upravo te ljude tjeraju s rodne grude.

M. L.