Duboko emotivni istup vidno razočaranog Visokog predstavnika Christiana Schmidta u kojem je ljutito domaće političare nazvao 'smećem', jer godinama ništa ne rade na dobrobit ovdašnjih ljudi i države i opstruiraju svaku vrstu dogovora i napretka, među običnim ljudima je naišao na euforično odobravanje .

Možda Schimdtov izljev gnjeva nije bio uljudnih manira razine jednog iskusnog europskog diplomate, ali objektivno postoje i daleko ružnije riječi i epiteti koje bi se komotno mogli nalijepiti našim političkim kokošarima, parazitima i kriminalcima.

Za razliku od raspamećenog i potlačenog puka, neki su se političari, hibridni intelektualci i nacionalisti, prepoznali u 'Schmidtovom smeću'. Visokog predstavnika su, očekivano, prvo popljuvali srpski član Predsjedništva Milorad Dodik i njegova vjerna pratilja Željka Cvijanović, predsjednica manjeg entiteta.

I to nije ništa iznenađujuće, jer čelnici RS-a ne priznaju njemačkog diplomatu kao Visokog predstavnika i koriste svaku zgodu da prospu fekalije na njegov autoritet.

Sami se prepoznali

Sarajevske minderske elite još od spekulacija da će Christian Schmidt biti novi šef OHR-a u BiH neskriveno pokazuju prema njemu podozrenje, a danas već i arogantnu netrpeljivost.

Ostrašćeni patriot-nacionalisti Schmidta su proglasili proruskim diplomatom koji navodno pristrasno i na štetu Bošnjaka želi nametnuti novi izborni zakon po mjeri i željama Dragana Čovića, čelnika HDZ-a BiH. Neki čak otvoreno priželjkuju da Christian Schmidt što prije kupi povratnu kartu za Njemačku.

Zadnji, dramatični izljev emocija Visokog predstavnika bio je povod da neki bošnjački politički i intelektualni kompleksaši iskoče iz rupetina. Na njega su nasrnuli bivši portir na Tuzlanskom sveučilištu, danas profesor u toj akademskoj kući Zlatan Begić. Njegov vokabular više priliči nekom kavanskom kabadahiji nego vrhunskom predavaču studentima.

Javnost ga do sada i ne pamti po nekim stručnim ekspertizama. Daleko više je poznat po izlizanim floskulama, svađama, ali i po prepoznatljivom nacionalizmu.

-Danas vidimo da mu (Schmidtu) vrlo teško ide učenje Ustava. Zato, što se mene tiče, gdin Schmidt može da se dere u svojoj kući i na svoje ukućane (ako mu to tamo dozvole!). I može da bude ljut na svo ono smeće koje je osmislilo i svezalo luđačku košulju ovoj zemlji i njenim ljudima. A koju bi on, kako se čini, još malo da pritegne. Kada gospodin visoki predstavnik dođe do dijela o ljudskim slobodama i pravima, obavezno da pročita i obradi presude Europskog suda za ljudska prava. Ako nas uopće smatra ljudima, 'očitao' je lekciju Schmidtu zadojeni Begić.

Naprosto nestaju riječi nakon ovih lakrdija, nedostojno razine sveučilišnog profesora.

Politička 'šojka', vjerna sluga Željka Komšića, čelnika DF-a, Džanan Đonlagić je na nevjerojatno ohol način Christiana Schmdta svrstao među simpatizere HDZ BiH. 'Kanafa', kako posprdno u Sarajevu tituliraju Đonlagića, tipičan je uzorak salonskog patriote, apsolutno mu prioritetno priliči etiketa patriot-nacionaliste i hrvatofoba.

- Sam se doveo u situaciju da svojim izjavama i nastupom zbunjuje građane. Schmidt u narativu gotovo da zvuči kao član simpatizer HDZ-a! Schmidt potpuno goni krivim kolosijekom. On može donositi odluke o izmjenama Izbornog zakona, ali onda snosi i posljedice takvih rješenja, podučava šefa OHR-a Đonlagić.

Akademska ljiga desetljeća, akademik s osmijehom „varenog zeca“ koji mjenja akademije i stranke „ko’ cigan konje“ - tako sarajevski analitičari osebujno opisuju sveučilišnog profesora iz Sandžaka dr.Suada Kurtćehajića i dodaju začine: “Ako se ikada bude pravila lista političkih gnjida, papaka, preletača, ili kakva akademska 'ljiga’, ovaj nauljeni i ofarbani akademik će zasigurno biti na vrhu ljestvice”.

Nema za nekog profesora s obrazom i časti ružnijih i tužnijih riječi. Pitanje je ima li taj akademik išta od toga osim bošnjačkog nacionalizma. Znao je skameniti tadašnjeg dekana na fakultetu političkih znanosti dr. Šaćira Filandru zbog skandaloznih seksističkih svlačenje i pokzivanja tijela pred kolegicama u uredu. Zbog toga i jeste 'akademik s osmijehom varenog zeca'.

-Mi danas, i 27 godina nakon Dejtona, imamo dvije velikodržavne koncepcije oličene u politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića, i nije se popustilo. Ne treba nikada zaboraviti da je Franjo Tuđman od Herceg-Bosne odustao samo zbog toga što su ga Amerikanci suočili s time da, ako u BiH želi imati treći entitet, morao bi Srbima ponuditi isto rješenje i u Hrvatskoj. Ako već neće “Dejton 2”, onda Visoki predstavnik ima samo jedno rješenje, a to je da iskoristi odredbu Ustava BiH o dodatnim nadležnostima, odnosno njen treći dio koji govori da će BiH preuzeti sva ona pitanja potrebna da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodno-pravni subjektivitet, sugerirao je s vidnom primjenom pritiska Kurtćehajić Schimdtu isto ono što je i Valentinu Inzku spočitao prije nekoliko godina.

Uvrede

Bivši savjetnik Alije Izetbegovića, Adamir Jerković je također akademski građanin. Taj prijeratni zenički novinar sa srednjom školom danas je čak sveučilišni profesor i doktor zanosti. Kolege novinari u Zenici ga pamte po čudnim kompleksaškim ispadima, čestim kupovinama cvijeća mlađim muškim kolegama i famoznom dočeku kolone vozila Ljubljanskog korpusa zločinačke JNA.

-Dobrodošli u Zenicu, u ovom gradu ima mjesta za sve vas, grmio je u mikrofon na zeničkoj petlji u ime Socijalističkog saveza Adamir Jerković dok je u rukama držao sol i pečenu pogaču.

Taj čin pred agresiju na BiH se prešućuje kao i činjenica da je Jerković cinkario svoje kolege i Zeničane UDBA-i i KOS-u pa se pretpostavlja da je bio njihov doušnik. Danas je intelektualno nedonošče Adamir Jerković prepoznatljivi nacionalist i hrvatofob. U svojim kolumnama često se drzne napasti susjednu državu Hrvatsku i njezinog predsjednika Zorana Milanovića čime se želi dodvoriti Bakiru Izetbegoviću i aktivirati političku karijeru.

-Većina ljudi spremna je braniti principe cjelovite i suverene BiH svim sredstvima. Nevolja Milanovića, Plenkovića i, čini se Schmidta, je što „ne čuju“ zaključke izrečene u Bundestagu da etnički princip iz 1990-tih s konstitutivnim narodima nije funkcionirao i da stoga mora postojati europski princip. Plenković, koji je veći zagovoratelj hrvatskog unitarizma, civilizirano i “otmjeno traži ostvarivanje hrvatskih interesa, naravno kako ih on vidi. Bošnjake ne naziva pežorativno muslimanima, kao što to čini Milanović, niti im nudi najprije sapun pa onda parfem. To je već politička kultura, koju očigledno nije naučio Račanov nasljednik. Milanović koristi do kosti svađalačku retoriku prema državnom vrhu BiH, ali optužuje i samog premijera Plenkovića za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa, iako obojica imaju isti cilj, do kojeg žele doći svako na svoj način. Kaže da Plenković drži anesteziju dok Hrvatima u BiH “otkidaju političku glavu” i zaključuje da je “premijer izdajnik”. Plenkovićeva ocjena je ispravna da je Milanović kod Bošnjaka stvorio odium “sapunom i parfemom” i da ovu uvredu “neće isprati ni mostarske kiše ni Nijagarini vodopadi”, na mantri rigidnog komunističkog pamfleta nudi Bošnjacima čemerne parole Jerković.

Ako su Begić, Kurtćehajić, Đonlagić, Jerković, Avdić, Bajrović, Suljagić pa i akademik Duraković istinski bošnjački promotori animoziteta prema Christianu Schmidtu, dakle i prema Europi i Americi, a po nalogu bošnjačkog režima onda Visoki predstavnik treba otići iz Sarajeva i ugasiti OHR.

To odavno predlaže i Milorad Dodik. U zabludi su svi oni koji smatraju da Schmidt treba poput djeda mraza ispunjavati isključivo bošnjačke nacionalističke prohtijeve.