Od tvrdnji o samoobrani do ubojstva iranskog vođe: pravni stručnjaci kažu da napad SAD-a i Izraela na Iran krši Povelju UN-a. Odgovor Irana i različite globalne reakcije ukazuju na to da se međunarodno pravo urušava, piše Deutsche Welle.

Je li napad na Iran u skladu s međunarodnim pravom?
Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres osudio je napad na Iran, koji su 28. veljače pokrenule Sjedinjene Američke Države i Izrael. On je ukazao na zabranu uporabe sile protiv druge države prema Povelji UN-a i izjavio da su napadi „ozbiljna prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti“.

„Mislim da bi se većina međunarodnih pravnika složila da ne postoji pravna osnova za ovo. Napadom se krši Povelja UN-a“, rekla je pravnica i stručnjakinja za ljudska prava Gissou Nia. „Riječ je o napadu na Iran koji očito nije legalan ni prema međunarodnom pravu, niti prema zakonima SAD-a o vođenju rata“, rekla je ona.

Nia je dodala da je međunarodni pravni sustav također zakazao u „pružanju pravde za 92 milijuna Iranaca, od kojih su mnogi trpjeli kršenja međunarodnog prava i zločine protiv čovječnosti počinjene od strane iranskog režima tijekom 47 godina.“

Ovo nije prvi put da se postavlja pitanje zakonitosti vojnih operacija koje provode SAD. Za razliku od prethodnih ratova, poput invazije na Irak 2003. godine, ovoga puta američka vlada nije pokazivala interes za uvjeravanje svijeta da djeluje u skladu s međunarodnim pravom. „Ne treba mi međunarodno pravo“, rekao je Donald Trump u intervjuu za New York Times 7. siječnja 2026. godine i dodao: „Ne pokušavam nikoga povrijediti.“

Mogu li SAD i Izrael tvrditi da su djelovali u samoobrani?
Dužnosnici SAD-a i Izraela tvrde da su djelovali protiv iranskih prijetnji, posebno opasnosti da Iran proizvede i upotrijebi nuklearno oružje. Međutim, pravni stručnjaci navode da nije jasno jesu li te prijetnje bile dovoljno neposredne da bi ispunile stroga pravila UN-a o samoobrani.

Prema članku 51. Povelje UN-a država može upotrijebiti silu u samoobrani samo nakon oružanog napada. Šire tumačenje međunarodnog prava dopušta silu i protiv „neposredne prijetnje“, iako je ta interpretacija osporavana i predmet žestokih rasprava.

Dužnosnici Irana više su puta prijetili da će „uništiti“Izrael. Ali stručnjaci napominju da sama neprijateljska retorika ne čini preventivni napad zakonitim.

Tijekom vojne mobilizacije, visoki američki dužnosnici upozoravali su na iranske nuklearne kapacitete, a izaslanik Steve Witkoff je 21. veljače rekao da je Iran „vjerojatno tjedan dana udaljen“ od proizvodnje industrijske bombe.

To, međutim, izgleda kontradiktorno u odnosu na izjave predsjednika Trumpa nakon bombardiranja Irana 2025. godine, kada je rekao da su iranski nuklearni objekti uništeni.

Što je s ubojstvom Alija Hameneija?
Prema međunarodnom pravu, ubojstvo neprijateljskog šefa države vrlo je kontroverzno: dok se na vojnike može ciljati u ratu, namjerno ubojstvo političkih vođa smatra se atentatom, posebno ako sam napad prema Povelji UN-a nije opravdan. To čini smrt Alija Hameneija u zajedničkom američko-izraelskom napadu jednom od najosjetljivijih pravnih točaka.

Gissou Nia kaže kako je napad „rezultirao ubojstvom bivšeg vrhovnog vođe Irana, koji je odgovoran za smrt stotine tisuća Iranaca tijekom godina — posebno za masakr 8. i 9. siječnja ove godine, koji je bio jedan od najgorih jednodnevnih pokolja u suvremenoj povijesti. U tom smislu, mnogi Iranci su zahvalni. Neki od njih su priželjkivali da vide vrhovnog vođu na sudu, kako odgovara za svoje zločine. Dakle, situacija je vrlo složena.“

Što kažu američki zakoni o zabrani atentata?
SAD imaju zabranu sudjelovanja u atentatima, postavljenu izvršnom odlukom koju je prvi potpisao predsjednik Gerald Ford 1976. godine, a kasnije su amandmane na nju uvodili drugi predsjednici. Ona kaže: „Nijedna osoba, koju zapošljava Vlada SAD-a ili koja djeluje u njezino ime, ne smije sudjelovati ili biti dio zavjere u atentatu."

Međutim, tijekom proteklih desetljeća, SAD su postupno erodirale ovu zabranu. „Granica je od početka bila vrlo tanka“, kaže Luca Trenta, docent međunarodnih odnosa na Sveučilištu Swansea u Velikoj Britaniji.

„SAD su uspostavile politiku prema kojoj djelovanje u samoobrani ne krši zabranu.“ On pojašnjava kako ubojstvo stranog vođe putem ciljanih udara na zapovjedne centre ili komplekse više nije smatrano atentatom. Kao primjer, Trenta navodi američki zračni udar na libijskog vođu Muammara Gaddafija 1986. godine, u kojem nije ubijen. „Mislim da je jedina razlika sada u tome što američka vlada i Trump preko društvenih mreža preuzimaju na sebe punu zaslugu za atentat na Hameneija.“

Je li Iran smio uzvratiti udar na Izrael i američke baze?
Iran je lansirao projektile i dronove na Izrael, kao i na američke baze i druge ciljeve u Zaljevu ubrzo nakon početka napada. Teheran tvrdi da je to odgovor na američke i izraelske vojne napade u samoobrani nakon što je bio napadnut. Prema međunarodnom pravu, država koja pretrpi oružani napad može odgovoriti u samoobrani.

Međutim, napadi na civilne ciljeve, primjerice u Izraelu i Dubaiju, jasno pokazuju pravna ograničenja: ciljanje civila je prema međunarodnom humanitarnom pravu zabranjeno, isto kao i napad na države koje nisu uključene u sukob.

Analitičari opisuju neke iranske akcije kao „pogrešno usmjerenu samoobranu“, posebno kada su udari prošireni na teritorij trećih zemalja, a ne isključivo na napadačke države. Udari projektilima ili dronovima koji su navodno potekli iz Irana prijavljeni su iz više zemalja u regiji, uključujući Bahrein, Katar, UAE, Izrael, palestinske teritorije, Kuvajt, Jordan, Saudijsku Arabiju, Oman i Cipar.

Je li ovaj rat još jedan znak slabljenja međunarodnog prava?
Stručnjaci upozoravaju da bi ovaj sukob mogao biti prekretnica. Kako se moćne države sve više oslanjaju na unilateralne udare i tvrdnje o samoobrani, pravila namijenjena sprječavanju rata mogu erodirati. Politolog Luca Trenta za DW kaže: „Mislim da svjedočimo nastanku bezobzirnih oblika stranih intervencija bez poštovanja domaćih ili međunarodnih pravnih ograničenja.“

On je dodao da Trumpova administracija, kada je provodila vojne udare ili operacije, do sada nije pokazivala naročitu zainteresiranost da svoje postupke opravda standardima međunarodnog prava. „To se moglo vidjeti u slučaju Nicolasa Madura, koji je uhićen u Venezueli“, pojašnjava Trenta. „Opravdanje odnosno obrazloženje koje se pojavilo nakon njegova privođenja u SAD gotovo je potpuno zanemarilo međunarodno pravo, služeći se samo američkim pravom.“

Luca Trenta je posebno zabrinut jer svijet svjedoči eskalaciji atentata u međunarodnoj politici. I druge države mogle bi se ugledati na SAD, a atentati odnosno politička ubojstva mogli bi postati sve istaknutiji i zastupljeniji u globalnoj politici.