[responsivevoice_button voice="Croatian Male"]

Odgajanje djeteta sa poteškoćama u razvoju je puna i, najvjerovatnije, doživotna odgovornost, koju mnoge majke prihvataju sa ljubavlju i punim razumijevanjem prema svom djetetu. No, često kao društvo zaboravljamo da i njima treba podrška, kako bi sačuvale svoje mentalno i fizičko zdravlje.
Međutim, u naselju Rodoč stvari se mijenjaju nabolje. Udruga “Vedri Osmijeh” ima objekt od oko 100 kvadrata, koji je uz pomoć donatora i vrijednih ruku roditelja uređen i pretvoren u pravu malu oazu mira, koju redovno posjećuju njihovi korisnici, djeca s poteškoćama u razvoju, i njihovi roditelji.
– Ovo je stvarno projekt koji je bio konkretan i vidljiv, vođeno je računa o stvarnim potrebama i konačno smo dobili prostor koji je sada živ, u koji djeca nanovo dolaze. Iako su smještene u neke dnevne boravke i centre, osobe s invaliditetom uglavnom su poslijepodne opet zatvoreni u svojim domovima, a kroz projekt naša udruga dobila je krasan prostor i “Prostori koji pokreću” zaista su nam pokrenuli puno toga u pozitivnom smislu – kazala je predsjednica Udruge “Vedri osmijeh” Danijela Kegelj.
Udruga pomaže roditeljima pružanjem brižnog okruženja za njihovu djecu. A kako bi što bolje podržali ove majke, provodi projekat „Psiha, tijelo, duša – kreni“, čiji je cilj psihički i fizički osnažiti majke djece sa poteškoćama u razvoju. Ova inicijativa dio je projekta Mostar, koji provodi People in Need sa partnerima Everyday Peace Indicators, OKC Abrašević, Agencija za lokalnu demokratiju Mostar i NEŠTO VIŠE uz finansijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.

Udruga „Vedri osmijeh“ najveća podrška

Irena Slipčević, jedna od mama, kaže kako najkvalitetnije vrijeme njena kćerka Helena provodi u Rodoču, te dodaje: „Ne dolazimo često koliko bismo željeli zato što imamo i dosta drugih obaveza. Suprug radi, a i živimo na drugom kraju grada“. Kada je riječ o određenim neprijatnim situacijama zbog toga što njena djevojčica ima poteškoće u razvoju, ističe  da nije bilo takvih situacija. „Bilo da je riječ o odlasku kod doktora, na ulici ili tokom posjete institucijama, zaista nije bilo nikakvih neprijatnosti. Prigradski prijevoz koji Helena svakodnevno koristi je redovan, a vozači na toj ruti su ljubazni i puni razumijevanja za Helenu “, naglašava. Zadovoljna je i financijskom podrškom države, koju dobija njena kćerka, iako kaže da može biti i bolja.

Svoje iskustvo s nama je podijelila i mama Mirjana Odak. Njen sin Fran redovno dolazi u prostorije Udruge i provodi vrijeme s drugim korisnicima i korisnicama. Dok je bio mali, za Mirjanu je jako bilo teško povjerovati da njeno dijete treba pohađati školu za djecu s poteškoćama u razvoju.
„Ja sam bila uvjerena da Fran mora ići s ostalom djecom kao redovan učenik. Kako je vrijeme prolazilo, a je sve više vremena provodila s mamama iz Udruge, uvidjela sam da je to bila pogrešna odluka. Fran u školi za djecu s poteškoćama u razvoju ima puno bolje uvjete, puno više vremena mu se posvećuje, i naposljetku, on je zadovoljniji i sretniji“, ističe.

Navodi kako je zbog nepostojanja državne podrške svaku uslugu za njeno dijete morala platiti. „Nismo imali pravo na tretmane defektologa, logopeda ili senzornu sobu zato što moje dijete ide u Osnovnu školu za djecu sa posebnim potrebama. Da Fran ne ide u tu školu, imali bismo pravo na ove usluge, što je pomalo kontradiktorno“, rekla je Mirjana.

Objašnjava kako je invalidnina njenog sina mizerna. „Predali smo i dobili rješenje u aprilu prošle godine za stavku roditelj-njegovatelj gdje bi nam trebala biti isplaćeni zaostaci, međutim još uvijek se ništa ne dešava. Umjesto da brinemo o njihovom osmijehu, mi vodimo brigu oko najosnovnijih stvari“, govori nam ova mama.

Problem obrazovni sistem

Obje mame ističu kao problem neprilagođene nastavne planove i programe u osnovnim školama. Problematično je, kako navode, i pitanje asistenata u nastavi, što načelno postoji, ali ne funkcionira na zadovoljavajućem nivou. Objašnjavaju da: „Priča o inkluziji ostaje većinom samo na papiru“, dok navode da se primjeri dobre prakse mogu pronaći u Kantonu Sarajevo i Zapadnohercegovačkom kantonu. Nažalost problemi se nastavljaju i prilikom upisa u srednju školu. U Mostaru postoje samo dvije opcije za djecu s poteškoćama u razvoju: pomoćni kuhar i cvjećar. „Kod nas su sva djeca pomoćni kuhari. Nažalost, takvo stanje je već godinama i ne gaji se optimizam za promjenu po tom pitanju“, kažu ove dvije mame. Mirjana objašnjava da su dosad imali veliki broj inicijativa s kojim su se putem Udruge „Vedri osmijeh“ obraćali raznim institucijama gdje na kraju sve ostane na lijepoj ideji uz objašnjenje da u budžetu nema novca za provedbu.

Projekt Mostar misli na mame

Sve navedeno zasigurno ostavlja velike psihofizičke posljedice, stoga je Udruga odlučila da podrži majke kroz korektivne vježbe i grupnu psihoterapiju, zahvaljujući sredstvima Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
„S ovom idejom koja u fokus stavlja majke djece s poteškoćama u razvoju aplicirali smo kod nekoliko donatora, ali bezuspješno. Ipak, na kraju su uspjeli dobiti grant kroz Projekt Mostar i napokon imati aktivnosti koje će majkama omogućiti zajedničko druženje, ali i podići svijest o važnosti psihofizičkog zdravlja, jer su mame ipak te koje kroz odgajanje djece ulažu najviše rad i truda“, kaže Matea Kegelj, koordinatorica projekta iz Udruge „Vedri osmijeh“.
Na kraju naše sugovornice su imale poruku za sve mlade roditelje koji prolaze kroz iste ili slične izazove: „Što prije mladi roditelji shvate da će njihova djeca imati bolji tretman u specijalnoj školi, olakšat će i sebi, ali i djeci svakodnevne aktivnosti. Nažalost, veliki broj mladih roditelja osjeća stid i nelagodu jer zašto bi se oni ili njihova djeca drugačije tretirali. Kad se pomire s tim i uvide da je to ispravan način, sve izazove na tom putu će rješavati puno brže i efikasnije.