Studije su pokazale da zijevanje pokreće "neurone ogledala" u jednom dijelu mozga, no tpotrebno je napomenuti da je ova reakcija ograničena samo na potpuno razvijene mozgove, smatra dr. Rayan Sakir.

„Zijevanje se sastoji od nehotičnog širokog otvaranja usta i maksimalnog širenja vilice praćeno dubokim udisajem i sporim izdisajem“, objašnjava dr. Sakir iz Velike Britanije i dodaje kako ta svakodnevna pojava znanosti još uvijek nije u potpunosti razumljiva.

Najčudniji detalj kod zijevanja je njegova „zaraznost“.

Postoji mnogo studija na tu temu, pa postoje i neka objašnjenja zašto moramo zijevati kada vidimo da neko drugi to radi. Objašnjenje leži u psihologiji, ali bi prvo trebalo razjasniti razloge zijevanja, piše Real Simple.

Zašto uopće zijevamo?

Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo pokušali dunijeti više kisika organizam. U to su i znanstvenici vjerovali do prije 30 godina. Međutim, ta teorija je opovrgnuta nizom eksperimenata objavljenih 1987. godine koji nisu dokazali nikakvu korelaciju između nedostatka kisika i potrebe za zijevanjem.

Danas je jedna od najpopularnijih teorija ona da zijevamo zbog uzbuđenja.

„Kako se umaramo, posebno kada gledamo i slušamo nešto nezanimljivo, na primjer neka predavanja, zijevanje se javlja kao sredstvo za razbuđivanje. Studije su pokazale da je to istina, jer broj otkucaja srca nakon zijevanja raste, a vrhunac doseže 10 do 15 sekundi nakon te radnje, slično naletu kofeina“, kaže dr. Sakir.

Zijevanje se, također, povezuje s hlađenjem mozga, što bi mogao biti razlog zašto češće zijevamo s porastom temperature.

„Kada se mišići lica opuste, to omogućava gubitak topline kroz vene lica i ulazak hladnog zraka koji pomaže u snižavanju temperature mozga putem konvekcije“, objasnio je doktor.

Ljudi često zijevaju kada vide da to drugi rade, ali ne svi. Prema istraživačima, najvjerovatniji razlog za to je empatija.

„Kako ljudi stare, tako poboljšavaju svoj psihosocijalni i neurološki razvoj, pa tuđe zijevanje postaje neka vrsta znaka da bi i oni to trebali raditi. Ta pojava poznata je kao ehofenomen, a javlja se i kod čimpanzi, ali kod pasa“, kaže dr. Sakir i napominje kako nije samo zijevanje ono što nesvjesno kopiramo jedni od drugih.

„Na primjer, svakodnevno automatski oponašamo riječi drugih ljudi (eholalija) ili postupke (ehopraksija), a sve to radimo da bismo se bolje uklopili“, objasnio je doktor.

Takvo ponašanje je sasvim prirodno jer je naš mozak tako programiran – da kopira ljude kojima smo okruženi.

Studije pokazuju da djeca, kod kojih se mozak još razvija, zijevaju samo kad su umorna, ali ne i kad netko pored njih to radi, kao što je slučaj s odraslima, kod kojih je mozak potpuno razvijen.

„Osim toga, studije su pokazale da smo skloniji „kopiranju“ zijevanja kada to rade ljudi do kojih nam je stalo, s kojima smo bliski. Na primjer, ako član obitelji zijeva, veća je vjerojatnost da ćete i vi zijevati, nego da ćete to učinti kada zijeva potpuni neznanac. To se događa upravo zbog empatije, kad nesvjesno želimo ponavljati postupke dragih ljudi“, kaže dr Sakir.

Izvor: N1