Organska hrana zauzima sve veći udio na globalnom tržištu, a u razvijenim zemljama sebi je mogu priuštiti samo bogati. U Bosni i Hercegovini ekološki uzgoj hrane kaska. Proizvođači eko hrane ne mogu se izdvojiti od običnih, a ni eko proizvodi ne mogu postići višu cijenu, kako postižu u razvijenim zemljama.

Piše: Kristina Perić

Praktično krajnji potrošač može samo slučajno nabasati na organski uzgojeno meso i povrće uzgojeno na malim obiteljskim farmama, i to po cijeni uvoznih tovljenika ili povrća.

„Mi definitivno što se tiče naše države ne možemo razgovarati o postojanju ekološkog uzgoja hrane. Uz sve probleme u poljoprivrednoj proizvodnji jedan od bitnijih problema je i kontrola uvjeta uzgoja hrane odnosno voća i povrća. Mi čak nemamo, ili imamo jako rijetko, kontrole načina uzgoja odnosno kontrole količine pesticida u hrani, a kamoli da imamo kontroliranu ekološku proizvodnju“, kaže na naš upit Danijela Džakula iz Stoca. Upravo njezina obitelj pokušava proizvoditi i plasirati zdravu hranu na tržište, pa iz prve ruke govori o svim poteškoćama.

Potrebna veća ulaganja

„Ekološki uzgoj hrane zahtjeva veća ulaganja i možda je to najveći razlog zbog kojega se ljudi ne odlučuju na takvu proizvodnju. Tako da ne možemo razgovarati niti o ekološkoj proizvodnji kao ni o održivosti takvih gospodarstava. Imamo možda neke pojedinačne primjere ljudi koji pokušavaju da se bave ekološkim uzgojem, ali se i oni nažalost izgube u moru onih koji sebi samoinicijativno stave etiketu proizvođača zdrave hrane iz prostog razloga što se nad njima ne vrši nikakva kontrola. Većina sredstava koja je namijenjena za poticanje takve vrste proizvodnje ide u pogrešne ruke, fiktivnim proizvođačima, tako da se u skorije vrijeme ne mogu očekivati promjene što se tiče kako ekološke tako i svih ostalih vidova proizvodnje hrane i bilo kakvog vida ruralnog razvoja“, smatra ova mlada žena.

Probali smo po pitanju eko hrane mišljenje dobiti i od jedne Mostarke koja je godinama plasirala eko proizvode Mostarcima. Međutim, kaže nam da je od prodaje eko proizvoda odustala i sada je u sasvim drugoj branši. Na upit koji su bili problemi navodi slične razloge kao i Stočanka Danijela, a posebno ističe nedostatak kooperanata čije bi proizvode plasirala.

Nešto dalje, u Goraždu u organskoj proizvodnji hrane pokušava opstati Lejla Karović – Kersting, koja se u taj grad vratila iz Njemačke, te unatoč dvije diplome pokušala okušati u proizvodnji zdrave hrane.

„Biti žena poduzetnica na Balkanu, gdje poslovni svijet uglavnom kontroliraju muškarci, je ogroman i uglavnom pretežak izazov. Govorim to iz višegodišnjeg iskustva rada svoje firme, u ovom malom gradu, gdje ja do sada od institucija grada ili kantona, nisam dobila ni najmanju vrstu bilo kakve podrške, koja bi mi omogućila olakšanje i potakla me na dalji rad. Umjesto toga, konstantno, pogotovo u ovo jesenje vrijeme, kada se rade završni radovi na sortiranju proizvoda, ja bukvalno doživljavam sitne, ali meni veoma značajne elementarne opstrukcije, u smislu prijevoza proizvoda na potrebno odredište“, Kazala je Kersting.

Nema registra za organske proizvođače

A kada je teško, uvijek kada je u pitanju BiH, može biti i još teže.

„Nedavno sam saznala, da federalno ministarstvo, zaduženo za pitanja poljoprivrede, uopće nema, odnosno tek radi na registru za organske proizvođače, što mi je moram priznati bilo šokantno, jer je to jedini način da se povuku sredstva iz EU fondova. Ali ipak i pored činjenice, da nemamo baš taj registar, spomenuto ministarstvo, ipak daje pomoć odnosno poticaje za poljoprivredne proizvođače, koji se dijeli preko resursnih kantonalnih ministarstava. U mom slučaju, to konkretno ne znači ništa, jer moje resorno kantonalno ministarstvo, nikada nije ni poslalo obavijest da ja uopće postojim, a kamo li da se bavim poljoprivrednom proizvodnjom“, ističe ona.

I dok je organska proizvodnja u BiH manje-više zapostavljena i u zaostatku, u svijetu su neke druge prakse.

Kako je u svijetu

Prema podacima Međunarodne federacije za organsku poljoprivredu (IFOAM), površine pod organskim uzgojem u svijetu neprestano rastu. Na čelu su zemlje poput Australije, koja ima najveću površinu pod organskim uzgojem, te Europske unije, koja je postavila jasne regulative za organsku proizvodnju.

U Europi, Njemačka i Francuska prednjače u potrošnji organske hrane. Njemački potrošači troše više od 15 milijardi eura godišnje na organske proizvode, dok je Francuska razvila snažan sustav potpora za organsku poljoprivredu kroz subvencije i edukaciju poljoprivrednika.

S druge strane, Sjedinjene Američke Države dominiraju u segmentu maloprodaje, gdje organski proizvodi čine više od 5% ukupne prodaje hrane. Potražnja za organskom hranom raste i u Aziji, posebice u Kini i Japanu, gdje se urbana srednja klasa okreće zdravijim prehrambenim navikama.

Kod nas, proizvodnja organske hrane još uvijek je u razvoju, koji ide puževim korakom.

Glavne prepreke ubrzanijem razvoju su nedostatak edukacije, ograničena financijska sredstva te neadekvatna infrastruktura za certifikaciju i distribuciju organskih proizvoda. Unatoč tome, sve više malih i srednjih proizvođača prepoznaje prednosti organske proizvodnje, osobito u segmentu voća, povrća i meda.

Nakon pandemije i nestašice hrane u BiH su se mnoge obitelji posvetile uzgoju hrane za sebe, tako da mnoge obitelji ipak imaju dio vlastite uzgojene zdrave hrane, koja je nažalost u većim sredinama stanovništvu još uvijek nedostupna.