Strateško opredjeljenje Bosne i Hercegovine je pristupanje NATO-u, što je predviđeno i Zakonom o odbrani. No, Republika Srpska danas osporava ono na šta je i sama svojevremeno pristala. Stav RS-a, koji odražava duboku institucionalnu i sigurnosnu blokadu unutar države, uslovljava izostanak BiH iz aktuelnih regionalnih inicijativa.

Iako je BiH članica Partnerstva za mir i ima profesionalne Oružane snage pod državnom komandom, faktički je paralizovana zbog izostanka političke volje za realizaciju ranijih strateških dokumenata. Dok se RS, entitet sa većinskim srpskim stanovništvom, danas protivi približavanju BiH NATO-u, drugi bh. entitet sa većinskim bošnjačko-hrvatskim stanovništvom Federacija BiH, jasno je opredijeljen za euroatlantske integracije.

Takva unutrašnja podijeljenost onemogućava napredak i sve češće stavlja BiH u nezahvalnu regionalnu poziciju – države koja je teritorijalno u središtu Zapadnog Balkana, ali izvan ozbiljnih sigurnosnih dijaloga.

BiH izvan novih sigurnosnih aranžmana
U tom kontekstu, čini se da ni političke inicijative koje dolaze iz okruženja ne računaju ozbiljno na BiH kao pouzdanog ili funkcionalnog partnera. Nedavna deklaracija o vojnoj saradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova, kao i dogovor Srbije i Mađarske o međusobnoj vojnoj pomoći – predstavljaju novu sigurnosnu dinamiku u regionu. BiH, međutim, u tim procesima nema jasnu ulogu.

Dodatnu složenost donose i postojeći mehanizmi poput Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. godine. Vojni analitičar Nedžad Ahatović za DW kaže da je taj sporazum u međuvremenu postao tehnološki prevaziđen: „Vojni balans na Zapadnom Balkanu ne postoji već cijelu deceniju. Srbija i Hrvatska vode utrku u naoružanju sve u okviru tog sporazuma, jer ne prelaze dozvoljene kvote po rodovima vojske. Ali danas vam je za rat potrebno daleko manje sredstava – bespilotne letjelice, na primjer, uopšte nisu obuhvaćene sporazumom. Zato bi ga trebalo ili napustiti kao koncept vojnog balansa ili obnoviti s jasnijim i strožijim kriterijima.“

Dodikove ambicije i opasna retorika
Posebno zabrinjava činjenica da predsjednik RS-a Milorad Dodik otvoreno najavljuje mogućnost da se RS, kao da je zaseban međunarodni subjekt, priključi vojnom savezu Srbije i Mađarske. Iako je riječ o političkoj retorici bez pravne osnove, takve izjave nisu bez posljedica. „To predstavlja grubo kršenje Ustava BiH“, upozorava Ahatović, podsjećajući da je Dodik već osumnjičen zbog napada na ustavni poredak i da njegove izjave izazivaju dodatne napetosti u BiH, ali i širem regionalnom kontekstu.

Vojnopolitički analitičar iz RS-a Vladimir Vučković smatra da pokušaji savezništava u regiji izvan postojećih struktura, poput NATO-a ili ODKB-a (ruska Organizacija ugovora o kolektivnoj bezbjednosti), djeluju neodrživo:

„Dva novonastala saveza više govore o želji za regionalnom dominacijom nego o stvarnoj koheziji. Odnos Srbije i Mađarske ima ekonomsku logiku – Mađarska želi da se riješi starog naoružanja koje ne ispunjava NATO standarde. Ali kohezija u tim savezima ne proizlazi iz zajedničke vizije, već iz međusobnih animoziteta prema protivničkim blokovima“, smatra Vučković.

On smatra da bi bolji bio alternativni pristup: „Umjesto učestvovanja u takvim strukturama, pametnije bi bilo ugledati se na Austriju – zemlju koja svoju neutralnost koristi za ekonomsku stabilnost i nije članica nijedne vojne alijanse.“

Globalni kontekst i regionalne posljedice
Vojnopolitički komentator Antonio Prlenda upozorava da geopolitičke promjene, uključujući povratak Donalda Trumpa na američku političku scenu, dodatno utiču na sigurnosne kalkulacije u regionu: „Iskustvo Ukrajine pokazuje da SAD više nisu toliko pouzdan saveznik dok god je Trump na vlasti. Njegova politika preusmjerena ka Indopacifiku i rivalstvu s Kinom može značiti smanjenje američkog angažmana u Evropi – uključujući i eventualno povlačenje trupa s Kosova.“

U tom kontekstu, Prlenda vidi logiku u savezništvu Hrvatske, Albanije i Kosova: „To je način da se zemlje regije same pripreme za moguće sigurnosne vakuume. Nedavna posjeta hrvatskog ministra odbrane Turskoj nije slučajna – Turska je ključni partner i na Kosovu i u BiH. Sve to ima odvraćajući efekat, posebno prema Srbiji.“

Kosovo kao katalizator
On dodaje da bi se u slučaju krize na Kosovu, savezništva tih zemalja mogla prenijeti i na BiH. „Ako su Bošnjaci i Hrvati u BiH na istoj strani, za BiH se ne treba bojati. A čini se da Dodik u RS-u više nema onu podršku koju je očekivao – građani BiH, bez obzira na nacionalnost, sve češće biraju mir i stabilnost umjesto političkih avantura“, kaže sagovornik DW-a.

Što se tiče dogovora Srbije i Mađarske, Prlenda je jasan: „To je Vučićev populistički odgovor na deklaraciju iz Zagreba – za internu upotrebu. Orban pomaže Vučiću kao Putinov igrač drugom Putinovom igraču. Sve to potvrđuje da EU i region moraju biti dodatno oprezni.“

U svemu tome, BiH ostaje zarobljena između unutrašnjih podjela i vanjskog nepovjerenja. Prlenda ocjenjuje da je teško govoriti o BiH kao pouzdanom međunarodnom partneru „kad u entitetu RS od početka imate velikosrpskog trojanskog konja koji minira sve međunarodne inicijative“. Jedini put za BiH je približavanje Evropskoj uniji - tako bi se prirodno otvorila i vrata NATO-a, uvjeren je Prlenda.

Regionalne sporazume komentirao je za DW i generalni skeretar NATO-a Mark Rutte. „U regionu vidimo više bilateralnih i trilateralnih sporazuma. Vidjeli smo Albaniju sa Kosovom i Hrvatskom, a sada i ovaj sporazum (Srbije i Mađarske). NATO nije dio toga, to se ne tiče Alijanse“, kazao je Rutte.