Kada bi se stupanj privrženosti Europskoj uniji mjerio brojem izgovorenih fraza, Bosna i Hercegovina bi već odavno bila punopravna članica, a njezini političari uzorni eurobirokrati. U službenim priopćenjima, na međunarodnim forumima i pred televizijskim kamerama, politički akteri iz Sarajeva, Banje Luke i Mostara složni su u jednome: europski put nema alternativu.

Iza te fasade konsenzusa krije se politička realnost obilježena potpunom inercijom. Dok se usvajanje ključnih reformskih zakona godinama odgađa, a reformske agende pretvaraju u predmet dnevnopolitičkih ucjena, Bruxellesu postaje sve jasnije da se suočava s partnerima koji sustavno govore jedno, a čine sasvim drugo.

Pitanje koje se postavlja u briselskim hodnicima više nije kada će BiH provesti preostale uvjete, već ima li u toj zemlji ikoga na vlasti tko iskreno želi integraciju.

Strategija svjesnog zastoja

Za bosanskohercegovačke političke elite status quo nije neuspjeh, on je optimalan modus operandi. Ulazak u Europsku uniju podrazumijeva uspostavu neovisnog pravosuđa, transparentne javne nabave i strogu kontrolu trošenja javnog novca. U sustavu koji funkcionira na principima klijentelizma i etno-nacionalnog patronata, čitaj kriminala i korupcije, uvođenje europskih standarda značilo bi slabljenje poluga moći koje ove elite (mafija) održavaju na životu.

Europski dužnosnici su s vremenom shvatili ovu dinamiku. Otvaranje pristupnih pregovora često se koristilo kao diplomatski poticaj u nadi da će bh. lideri pokazati kredibilitet. No, umjesto ubrzanja procesa, svako briselsko popuštanje domaći su lideri interpretirali kao potvrdu da mogu nastaviti po starom – uzimajući financijsku pomoć kroz fondove, dok istovremeno blokiraju ključne administrativne i ekonomske reforme.

Ekonomska cijena političke blokade

Dok se politički procesi nalaze u trajnoj blokadi, životni standard građana plaća visoku cijenu. BiH se suočava s tihim ekonomskim iscrpljivanjem. Izostanak strukturnih reformi guši privatni sektor, privlači minimalne strane investicije i cementira zemlju na dnu europskih ljestvica konkurentnosti.

Istovremeno, javni aparat ostaje netaknut u svom luksuzu. Bosna i Hercegovina ima jedne od najskupljih političara u Europi u odnosu na ekonomsku snagu države. Dok minimalna plaća jedva pokriva trećinu sindikalne potrošačke košarice, primanja ministara i zastupnika na državnoj i entitetskoj razini dostižu astronomske iznose. Nije rijetkost da mjesečni prihodi visokog dužnosnika – kada se zbroje osnovica, topli obrok, naknade za odvojeni život i rad u povjerenstvima – budu i do deset puta veći od minimalne plaće radnika u realnom sektoru, te petnaest puta veći od prosječne mirovine.

Ovaj golemi jaz između političke kaste i ostatka društva ne funkcionira samo kao ekonomska nepravda, već i kao društveni amortizer. Sustav je postavljen tako da nagrađuje lojalnost administraciji, dok je privatni sektor prepušten preživljavanju.

Zašto nema pobune?

U bilo kojoj stabilnoj europskoj demokraciji, ovakav nesrazmjer između učinka vlasti i njihove cijene doveo bi do masovnih prosvjeda i smjene političkih elita na izborima. U Bosni i Hercegovini to se ne događa. Građani izborni ciklus za izbornim ciklusom povjerenje poklanjaju istim strukturama.

Sociolozi i politolozi ovaj fenomen objašnjavaju kroz dva ključna faktora: strah i klijentelizam. Etno-nacionalne stranke desetljećima uspješno instrumentaliziraju narativ o ugroženosti vlastitog naroda. Glasanje u BiH rijetko je glasanje za ekonomski program ili europsku budućnost; ono je najčešće motivirano strahom od onog „drugog“ i obranom kolektivnog identiteta.

Drugi, pragmatičniji razlog je duboko ukorijenjena klijentelistička mreža. Javni sektor, javna poduzeća i administrativni aparat zapošljavaju ogroman broj ljudi. Za stotine tisuća građana i njihovih obitelji, opstanak na radnom mjestu izravno ovisi o ostanku određene stranke na vlasti. Na taj način, korumpirane elite kupuju socijalni mir i izborni legitimitet novcem samih proračunskih obveznika.

Oni koji ne žele sudjelovati u ovom sustavu, a posjeduju znanje i vještine, ne izlaze na ulice – oni izlaze iz zemlje. Masovni odlazak radno sposobnog stanovništva djeluje kao sigurnosni ventil za vladajuće elite. Odlaskom najkritičnijih i najobrazovanijih građana smanjuje se pritisak na vlast, a biračko tijelo postaje homogenije i lakše za manipulaciju.

Kamo vodi status quo?

Bosna i Hercegovina se nalazi u začaranom krugu u kojem politička elita nema interes za reformama, Europska unija gubi strpljenje i instrumente motivacije, a građani su ili ekonomski ovisni o sustavu ili pasivizirani strahom.

Status quo može trajati sve dok međunarodne financijske institucije i fondovi EU pristaju kreditirati i subvencionirati ovakav sustav. Međutim, prostor za manevriranje se smanjuje. Bez stvarnog zaokreta prema vladavini prava i funkcionalnom tržištu, europski put BiH ostat će samo retorička floskula, a zemlja izolirani otok na periferiji Europe čija se perspektiva mjeri samo brzinom kojom je njezini građani napuštaju.

D. L.