Europa je posljednjih desetljeća izgradila zajedničku valutu, ali nikada nije izgradila vlastitu dominantnu platnu infrastrukturu.

U praksi to znači da se velik dio europske ekonomije i dalje oslanja na američke kompanije poput Vise, Mastercarda, PayPala i Applea kada građani plaćaju karticama, online kupuju ili koriste digitalne novčanike.

Prema podacima koje prenosi Reuters, američke kompanije danas obrađuju gotovo dvije trećine svih kartičnih plaćanja unutar europodručja.

To više nije samo pitanje tržišne konkurencije.

To postaje pitanje financijskog suvereniteta Europe.

Zbog toga Europska središnja banka ubrzano razvija projekt digitalnog eura — digitalnog novčanika koji bi bio podržan od strane ECB-a, dok bi njime operirale privatne kompanije i banke.

Plan je da sustav postane operativan do 2029. godine.

No iza ideje o digitalnom euru trenutno raste ozbiljan sukob između Bruxellesa, ECB-a, banaka i privatne platne industrije.

Jer ono što Europa javno predstavlja kao tehnološki i strateški projekt, dio financijskog sektora vidi kao prijetnju postojećem poslovnom modelu vrijednom milijarde eura.

Europa prvi put ozbiljno razmatra “platni suverenitet”
Pandemija COVID-19 dramatično je ubrzala prelazak na bezgotovinska plaćanja.

Kartice, mobilni novčanici i instant transakcije postali su svakodnevica, dok gotovina sve brže gubi važnost.

Istodobno su američke tehnološke i platne kompanije dodatno ojačale svoju poziciju u Europi.

Za europske kreatore politika to otvara neugodno pitanje:

što se događa ako ključna infrastruktura plaćanja ostane pod dominantnom kontrolom kompanija izvan Europe?

U svijetu rastućih geopolitičkih tenzija i tehnološke fragmentacije, Bruxelles sve otvorenije govori o potrebi “platnog suvereniteta”.

Drugim riječima, Europa želi smanjiti ovisnost o američkim financijskim mrežama jednako kao što pokušava smanjiti energetsku ili tehnološku ovisnost.

Digitalni euro postao je središnji dio te strategije.

Banke se boje da bi digitalni euro mogao isprazniti njihove depozite
No problem je u tome što interesi ECB-a i privatnog sektora nisu isti.

Banke strahuju da bi građani dio novca mogli povući iz komercijalnih banaka i prebaciti ga u digitalni novčanik iza kojeg stoji ECB — institucija koju tržište smatra najsigurnijim mogućim čuvarom novca.

To možda djeluje kao tehnički detalj, ali posljedice bi bile ogromne.

Banke velik dio poslovanja temelje upravo na depozitima građana koje koriste za kreditiranje gospodarstva i generiranje prihoda.

Zato europski financijski sektor pokušava ograničiti utjecaj digitalnog eura.

Prema trenutačnim prijedlozima, pojedinci bi vjerojatno mogli držati maksimalno oko 3.000 eura u digitalnom euru.

Bivši visoki dužnosnik ECB-a Ulrich Bindseil taj je limit nazvao “ozbiljnim porazom”.

„Očekivali bismo da novac komercijalnih banaka bude podređen novcu središnje banke, a ne obrnuto“, rekao je Bindseil.

Drugim riječima, ECB pokušava stvoriti digitalni novac budućnosti, ali istodobno mora paziti da pritom ne destabilizira postojeći bankarski sustav.

U igri su milijarde eura prihoda
Sukob nije samo regulatorni nego i financijski.

ECB planira ponuditi infrastrukturu digitalnog eura besplatno te ograničiti naknade koje trgovci plaćaju za prihvaćanje takvih plaćanja.

To je dobra vijest za trgovce i potrošače.

Ali nije za banke i platne kompanije.

Reuters navodi da bi ograničavanje naknada moglo privatni sektor koštati između osam i devet milijardi eura godišnjih prihoda.

Zato financijska industrija pokušava usporiti ili redefinirati projekt.

Legislativa vezana uz digitalni euro već tri godine zapinje u Europskom parlamentu upravo zbog otpora financijskog sektora.

Fernando Navarrete, europski zastupnik zadužen za zakonodavni proces, izjavio je za Reuters da su pregovori o ulozi digitalnog eura još uvijek otvoreni, iako očekuje konačno glasanje prije kraja ljeta.

„Europa ide prema platnom suverenitetu kroz razvoj privatnih interoperabilnih platnih rješenja i digitalnog eura. Pravi izazov je omogućiti razvoj obje opcije na kompatibilan i učinkovit način, bez dodatnih troškova za građane“, rekao je Navarrete.

„A to ovisi o dizajnerskim odlukama i poticajima oko kojih se dogovorimo u europskom zakonodavstvu“, dodao je.

Privatni sektor pokušava izgraditi alternativu ECB-u
Dok ECB razvija digitalni euro, europske banke paralelno rade na vlastitim rješenjima.

Ovog tjedna još 25 banaka pridružilo se europskom konzorciju koji razvija kriptovalutu vezanu uz euro.

Istodobno nacionalni sustavi poput španjolskog Bizuma ili talijanskog Bancomata pokušavaju međusobno povezati postojeće mreže i proširiti ih na trgovce.

To pokazuje da Europa trenutno nema jednu strategiju digitalnog plaćanja.

Ima nekoliko paralelnih projekata koji pokušavaju riješiti isti problem.

Paolo Gusmerini iz PwC-a vrlo je precizno sažeo situaciju:

„Javni i privatni akteri kreću se u istom strateškom smjeru, ali s neusklađenim interesima i vremenskim okvirima.“

To je možda i najbolji opis trenutnog europskog problema.

Svi žele europsku platnu autonomiju.

Ali nitko se ne može dogovoriti tko će kontrolirati infrastrukturu — i tko će izgubiti prihode u procesu.

Europa ponovno riskira da regulacija bude sporija od tržišta
Dok Europa još pregovara o pravilima, privatni sektor ubrzano mijenja tržište.

Instant plaćanja, stablecoini, fintechAko želimo nekome na jednostavan način objasniti što je f... aplikacije i AI financijski asistenti razvijaju se mnogo brže od regulatornih procesa.

Kunal Jhanji iz BCG-a upozorio je da projekt još uvijek ima otvorena ključna pitanja.

„Digitalni euro još uvijek mora odgovoriti na pitanja vezana uz prihvaćanje i način na koji će funkcionirati komercijalni lanac vrijednosti“, rekao je.

Istodobno ECB pokušava uvjeriti tržište da digitalni euro neće uništiti privatne inicijative.

„Kada regulativa bude usvojena, postojat će sigurnost da će ti standardi postati široko prihvaćeni i otvoreni za korištenje privatnim rješenjima“, rekao je Ignacio Terol iz ECB-a.

No dio industrije smatra da Europa ponovno kasni.

Norman Wooding, direktor kripto kompanije Scrypt, upozorio je da bi tržište moglo prestići ECB prije nego što projekt digitalnog eura uopće zaživi.

„Inovacije su strukturno uvijek ispred regulacije — procjenjujete naranču 2026., a do 2029. to bi mogla biti jabuka ili banana. Ova kašnjenja ozbiljno usporavaju razvoj“, rekao je Wooding.

I upravo tu leži najveći rizik za Europu.

Ako digitalni euro postane previše spor, previše ograničen ili tehnološki zastario prije lansiranja, Europa bi ponovno mogla završiti u poziciji da regulira tržište koje su već osvojile američke ili privatne globalne platforme.

A tada pitanje digitalnog suvereniteta više neće biti politička ambicija.

Postat će izgubljena tržišna bitka, piše financa.