Zlatan Ibrahimović možda nije najbolji, ali je definitivno jedan od najzanimljivijih nogometaša svih vremena. Svaki javni nastup švedskog nogometaša izaziva veliko zanimanje, a u velikom intervjuu za Corriere della Serra Zlatan je progovorio o mnogim osobnim i profesionalnim stvarima.

Talijanski novinar tako ga je pitao na kojem jeziku razmišlja.

"Ovisi. Na travnjaku nikad ne razmišljam na švedskom - to je prepristojan jezik, a na utakmici trebaš biti nešto grublji. Onda razmišljam na slavenskom jeziku, ponekad na engleskom ili talijanskom, ali u obitelji pričamo samo na švedskom", rekao je Zlatan te dodao kako on jeste Šveđanin, ali i miks svega.

"Moja majka je Hrvatica i katolkinja, otac je Bosanac i musliman, ja sam najveći dio svoje karijere proveo u Italiji."

Vjeruješ li u Boga i život poslije smrti.

"Ne. Vjerujem samo u sebe. Kad si mrtav - onda si mrtav. Čak nisam siguran želim li sprovod ili grobnicu, mjesto gdje će patiti oni koji su me voljeli."

Jesi li praznovjeran?

"Ne. Ne volim kad bi netko poželi sreću. Ne trebam je, ja odlučujem kako sve treba ići dalje."

Zlatan je opisao i kakav je bio kao dijete.

"Bio sam dijete koje je uvijek patilo. Čim sam se rodio, medicinska sestra me je ispustila s visine od jednog metra i pao sam na pod. Patio sam cijelog života - u školi sam bio drukčiji: ostali su bili plave kose sa svijetlim očima i malim nosom, ja sam imao veliki nos i bio taman. Pričao sam drukčije od njih, hodao sam drukčije od njih. Roditelji mojih kolega iz razreda pisali su peticiju da me izbace iz nogometne momčadi škole, uvijek su me mrzili. I zbog toga sam imao loše reakcije. No, kasnije sam se naučio nositi s tom mržnjom i pretvoriti negativne osjećaje drugih ljudi prema meni u moje oružje."

Dotaknuo se švedski nogometaš i rata na području Jugoslavije.

"Moje prvo sjećanje vezano je za Jugoslaviju. Kada sam tamo bio, još uvijek je bio komunizam. Potpuno drukčiji svijet. Kada je počeo rat, moj otac je tada dosta patio. Svaki dan je dolazila vijest o smrti nekoga koga je poznavao. On je puno pomagao izbjeglicama. Mene je uvijek želio zaštititi - primjerice, nije me pustio na sprovod kada mu je umrla sestra. Međutim, kada mi je brat umro od leukemije, bio sam tu. Moj brat me je čekao i prestao disati ispred mene. Sahranili smo ga po islamskom obredu, a moj otac nije pustio niti jednu suzu. Sutra je otišao na groblje i plakao od jutra do večeri. Sam. Moj otac je bio strog i kada su me jednom s prijateljem uhvatili u maloj krađi u dućanu, bio sam sretan što su zvali oca mojeg prijatelje, ne mojeg. Njemu su poslali pismo, ja sam svaki dan čekao prvi poštara i kada je pismo došlo, rasparao sam ga. Da ga je moj otac pročitao, ne bih se dobro proveo."

Što se nogometnih stvari tiče, Zlatan se lako odlučio na najdraži gol.

"Onaj Englezima, škaricama s 30-ak metara. Englezi su me uvijek prezirali, pričali kako nikada neću postići gol protiv njih. Ipak jesam."

Izvor: Sportske novosti