Razgovarala: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Nakon desetljeća rada u Dječjem vrtiću Ljubuški, odgojiteljica Cmilja Pavićević odlazi u zasluženu mirovinu. 

Generacije djece odrasle su uz njezinu toplinu, strpljenje i osmijeh, a posebnu priču njezina profesionalnog puta čini i činjenica da je cijeli radni vijek dijelila sa svojom sestrom blizankom Slađanom Meljanac, također dugogodišnjom djelatnicom vrtića. U emotivnom razgovoru prisjetila se svojih početaka, promjena kroz godine i vrijednosti koje smatra temeljem odgoja.

Kako pamtite svoje prve dane rada u vrtiću i koliko su oni oblikovali vaš pristup djeci i odgoju?

-Moji prvi dani u vrtiću bili su puni entuzijazma, ali i učenja kroz praksu. Ti počeci su me naučili da planiranje i teorija dobivaju smisao tek u trenutku kad uđete u sobu i sretnete dječji pogled. Oblikovali su me u osobu koja cijeni strpljenje i koja je naučila da je svako dijete svijet za sebe. Profesionalno, ti su me dani usmjerili da postanem netko tko ne samo podučava, već i sluša.

Koliko se, prema vašem iskustvu, promijenilo djetinjstvo i način odrastanja djece u odnosu na nekada?

-Danas primjećujem da je djetinjstvo postalo brže i digitalnije. Djeca su i dalje znatiželjna, ali su više izložena ekranima, što utječe na njihovu pažnju i način igre. Roditelji su danas pod većim pritiskom informacija pa se ponekad gubi ona spontanost i povjerenje u prirodni razvoj djeteta. Nekada je igra bila jednostavnija, na otvorenom i s više socijalne interakcije bez posrednika.

Što za vas danas znači riječ „odgoj“?

-Nakon svih ovih godina, odgoj za mene nije samo postavljanje pravila ili prenošenje znanja. To je stvaranje odnosa. Odgoj je pružanje sigurnog okruženja u kojem se dijete osjeća voljeno i prihvaćeno, jer tek tada ono može rasti i učiti. To je proces u kojem mi odrasli često naučimo više od djece nego oni od nas.

Postoji li trenutak koji je posebno potvrdio da ste izabrali pravi poziv?

-To su obično oni mali, tihi trenuci: kada dijete koje je bilo povučeno napokon pruži ruku za igru ili kada sretnete odraslu osobu, nekadašnje „svoje“ dijete iz grupe, koja vam se s osmijehom javi i sjeća se neke uspomene iz vrtića. Takvi susreti su najveća potvrda da je svaki uloženi trud imao smisla.

Posebnu priču vašeg rada čini i činjenica da ste cijeli radni vijek dijelili sa sestrom blizankom. Koliko vam je to značilo?

-Imati sestru uz sebe u ovom poslu značilo je imati apsolutno povjerenje i razumijevanje bez puno riječi. Ta povezanost nam je davala snagu u izazovnim trenucima i omogućila nam da unesemo obiteljsku toplinu u kolektiv. Međusobna podrška i razmjena ideja činile su nas boljim odgojiteljicama, a djeca su to osjećala kroz harmoniju u našem radu.

Što za vas predstavlja odlazak u mirovinu?

-Odlazak u mirovinu za mene je krug koji se zatvara s osjećajem dubokog ispunjenja. To je vrijeme za odmor, ali i za osvrt na sve one generacije kojima sam bila dio odrastanja. Nosim sa sobom tisuće dječjih osmijeha i radujem se što ću sada to isto strpljenje i ljubav moći posvetiti svojoj obitelji i sebi.

Koliko se promijenila uloga odgojitelja kroz godine?

-Danas je, uz empatiju koja je oduvijek bila temelj, ključna prilagodljivost. Svijet se brzo mijenja pa odgojitelj mora biti informatički pismen, otvoren za cjeloživotno učenje i izvrsno komunikacijski potkovan za rad s roditeljima. Ipak, ona najvažnija kompetencija ostala je ista: sposobnost da vidite svijet dječjim očima.

Koju biste poruku poslali mlađim kolegama koji tek počinju svoj put u odgoju i obrazovanju?

-Srž ovog poziva je ljubav prema djetetu. Ako volite djecu, sve ostalo će doći na svoje mjesto. Mlađim kolegama bih poručila: čuvajte svoje „unutarnje dijete“, igrajte se i nikada nemojte zaboraviti da vi postavljate temelje za ljude kakvi će ta djeca postati. Vaš trag u njihovim životima je neizbrisiv.